Bilo je to negde treće nedelje gluvog Beograda, znate na šta mislim – onog posle pet popodne
Nije da mi je smetala tišina, svima nam je, čini mi se, trebalo da malo usporimo, pizdeo sam samo što to nije bila moja odluka, već nečiji panični, loše argumentovani hir. Sedeo sam na terasi, pušio i buljio u mrak. Da, samo sam sedeo, nisam razmišljao ama baš ni o čemu kad je pred ponoć neko pozvonio. Policija, bila je prva misao – lajao sam po novinama, televizijama, kafanama, privatnim sedeljkama… U redu, sad je vreme da mi izmere povišenu temperaturu, progovorio je iz mene paranoik. Ništa od toga, kroz špijunku sam video zamućenu, vitku žensku figuru. Otvorio sam i prepoznao devojku koja je sa mladićem živela u stanu pored mog. Mimoilazili smo se retko, izgovorivši ponekad, ne uvek, kurtoazni pozdrav. Na koncu, tek su nešto stariji od mojih klinaca, šta ima tu da se priča. Izvinila se najljubaznije i pitala da li imam dve cigarete. Dao sam joj kutiju samo da mi nestane što pre iz vidokruga. Ljudi imaju nezgodnu naviku da banu u vaš mrak i ne pitaju ko je ugasio svetlo nego traže drugu sveću da vam pokažu put.
Ovaj pritvor mu dođe kao neko vreme za sređivanje stvari u sopstvenom ormanu, za bacanja dragih i beskorisnih stvari, uspomena koje nezvano iskoče, podsećajući vas kako ste čitavu jednu epohu bili mlađi. Na koncu, Beograd je gluv ovih dana, svakako neće čuti šta sam obećao
„Vratićemo, čim se ujutru otvore prodavnice“, rekla je s nelagodom. „Nema potrebe, imam čitav boks“, uzvratio sam cinično. Vratio sam se na terasu besan jer je prekinula moje tupo sedenje. „A u pičku materinu, sjebala mi je koncept a tad dolaze i misli“. O njenoj nesvesnoj potrebi da razgrne moj mrak, o ljudima, policijskom času, o bilo čemu…
Desetak minuta kasnije osetio sam jak miris. „Čulo“ se na tek srolanu gandžu, zamirisalo je na mladost, znate, onu kad zaverenički ispipavate zabranjenu teritoriju uvereni da vas to čini jedinstvenim u univerzumu, a pred vama je još čitav život prepun nagaznih mina. Nasmejao sam se i osetio potrebu da viknem preko terase, da ih zovnem, da se izvinim, da objasnim da to što sam nadrndan nema veze s njima. Pa, skoro da je to bila griža savesti.
„Trebalo je da joj dam još jednu kutiju cigareta, još dve, ionako već duže vreme planiram da batalim. Dobro, možda ne baš da skroz ostavim, ali da smanjim na pola kutije“, skoro nesvesno sam krenuo da pravim popis sopstvenih samoobmana. Ovaj pritvor mu dođe kao neko vreme za sređivanje stvari u sopstvenom ormanu, za bacanja dragih i beskorisnih stvari, uspomena koje nezvano iskoče, podsećajući vas kako ste čitavu jednu epohu bili mlađi. Na koncu, Beograd je gluv ovih dana, svakako neće čuti šta sam obećao.
Omaž Alberu Uderzu – ocu Asteriksa i Obeliksa, Gala koji su osvojili svet
Dakle, držaću se pola paklice pljuga. Ionako često pušim iz puke navike, dok čekam gradski prevoz testirajući Marfijev zakon po kome autobus nailazi baš kad zapalite, iznosiću pepeljaru i cigarete dok pišem da na kraju noći ne bih i sam postao pepeljara. Napiću se kao majka u kafani pored autobuske stanice u Smederevskoj Palanci s prijateljima iz detinjstva. Samo s njima, ali kafana obavezno mora biti puna. I da, što je najvažnije, neću čekati da me konobari ljubazno izguraju kad su svi fajronti prošli, mada znam da sam ja onaj pijani gost koji se stalno vraća po oproštajni zagrljaj. Nezgodno je to, nekako mi se uvek činilo da se i tuga uvek vraća po taj zagrljaj. I kad sam već tamo, obići ću taj manastir, upoznaću tog duhovnika, davno sam to obećao kumu, iako znam da mi samo bog može pomoći. Sve ću to, čim ovo sranje prođe.
Neću, ako već pričamo o bančenju, nadrkano napuštati žurke na kojima ludim od priča o poslovnim kombinacijama, tek otvorenim kul lokalima na Vračaru, veganima i zdravom životu iako znam da nema nezdravije stvari od života. Neću ni frktati na konobare s brižljivo negovanim bradama koji kibicuju tuđe ribe i kasne s porudžbinama. Nikad više neću poznanicima, još manje prijateljima, govoriti „pijemo kafu“, a da to stvarno ne mislim. Izviniću se i prodavačici na koju sam besneo jer mi je umesto gela za tuširanje prodala losion za telo. Razumeću stariju gospođu u apoteci koja posle kupovine leka ima psihoseansu s apotekarkom. Sve ću to, čim ovo sranje prođe.
Definitivno ču promeniti odnos prema ljudima. Odbaciću svoju hladnu distanciranost, biću srdačan čak iako mi idu na živce. Posebno prema onima za koje mislim da mi mogu nešto završiti. Znam kako izgleda, ali, jebiga, život se sastoji od kompromisa
Izlaziću s Tadijom češće na teren kod Pionira da ga konačno naučim dvostruku leđnu promenu, mada znam da će me boleti razvaljena kolena. Ninu više neću opominjati zbog prstića koji sisa još od kad je bila beba. Pa bože moj, prestaće jednom, niko nije zadržao tu naviku čitav život. Na moru neću izlaziti iz vode, iako ne podnosim sunce. Neću ni prevrtati očima na terasama na kojima loši reproduktivci sviraju morske šlagere. Neću se čak ni zajebavati na račun nabildovanih „trouglaša“ ramena spojenih s ušima koji ritualno špartaju plažom. Jebiga, valjda se to zove pravo na izbor. Štaviše, i sam ću gledati da u raspored ubacim teretanu, moram malo da izbacim stres i zategnem se. Jedino što ću tražiti da nema ogledala na sve strane. A uz to, razume se, ide i zdrava ishrana. Doručak posebno. Sve ću to, čim ovo sranje prođe.
Prestaću obavezno da bacam pare na garderobu, ionako bi trebalo da istresem onaj orman s početka. Samo ću razgledati izloge, pokušavati da razumem modne trendove i štekaću kintu ko najveća stipsa. Okrenuću glavu od preskupih antikvarnih knjiga i stripova koje već imam samo zato što je Darkvud ili ne znam već ko, izbacio bolje upakovan album. Dobro dođe neka ušteđevina u ova krizna vremena U redu, samo ću da trošim na japanski viski, na to sam se navukao, ali nije kraj sveta. Pa mora čovek negde sebi da dâ oduška. I da, ako ikada dođe Tom Vejts, daću čitavu platu za kartu. Ali samo za njega. Sve ću to, čim ovo sranje prođe.
Šetaću se mnogo više, šetaću se dok ne padnem s nogu i neću siktati što su u Beogradu promenili i ono što je moralo da bude promenjeno i ono što nisu smeli ni da pipnu. Razumeću i pandura koji mi piše kaznu jer nisam vezao pojas u autu a kome moje objašnjenje da će mi to izgužvati tek opeglanu košulju izgleda kao podjebavanje. Čovek samo radi svoj posao, a to što mu je krimos u džipu malopre svirnuo sa 150 na sat shvatiću kao faktor iznenađenja. Ma da je samo video tablicu, jebo bi mu sve do devetog kolena, uveravaću sebe. I baš će me boleti uvo za gradski prevoz i gužve, ko što rekoh pešačiću i na posao. Sve ću to, čim ovo sranje prođe.
A na poslu ću pažljivo čitati svaki mejl i uredno odgovarati, iako mi se želudac prevrće od onog na dnu srdačno ili best regards. Dakle, pažljivo ću negovati korporativnu kulturu. Tekstove neću ostavljati za poslednji momenat iako najbolje pišem u stisci i pod pritiskom. Neću ni kasniti na kolegijume iako svi misle da sam beznadežan slučaj. Dakle, neću se nervirati zbog kolega koji čekaju dedlajn, na posletku, posle ovog priznanja nemam pravo na to. Još manje ću mlatiti o tome kako je strašno šta se sve zapatilo u novinarstvu. Štaviše, pokazaću razumevanje i za političare, posebno za one koji ovih dana ubiše od brige o našem zdravlju dok mi podrivamo državu. Prestaću da iza svega tražim skrivena značenja, držaću se onoga što javljaju mediji. Provladini posebno. Sve ću to, čim ovo stranje prođe.
Otputovaću konačno za Pljevlja, nisam čestito bio više od četvrt veka. Pozvoniću na vrata stana u kojem sam rođen iako pojma nemam ko sada tamo živi. Uhvatiću štraftu uzbrdo ka centru, staću pored Husein-pašine džamije, gde sam se prvi put u životu poljubio. Onako nevino, baš detinje. Odavno više ne pamtim imena, sećam se samo da je nosila ljubičastu plišanu jaknu. A onda ću pored gimnazije u koju su išli svi moji doći do Milet bašte. Da, one iz pesme o tamburašima. Tu sam o košarci, dok je još bio teren, za dugih letnjih ferija, naučio više nego na svim treninzima zajedno. I možda me prođu ona razvaljena kolena, pa stvarno Tadiji pokažem uzastopnu leđnu promenu. Sve ću to, čim ovo sranje prođe.
Šetaću se mnogo više, šetaću se dok ne padnem s nogu i neću siktati što su u Beogradu promenili i ono što je moralo da bude promenjeno i ono što nisu smeli ni da pipnu. Razumeću i pandura koji mi piše kaznu jer nisam vezao pojas u autu a kome moje objašnjenje da će mi to izgužvati tek opeglanu košulju izgleda kao podjebavanje
Definitivno ču promeniti odnos prema ljudima. Odbaciću svoju hladnu distanciranost, biću srdačan čak iako mi idu na živce. Posebno prema onima za koje mislim da mi mogu nešto završiti. Znam kako izgleda, ali, jebiga, život se sastoji od kompromisa. Još manje ću ljudima u lice govoriti šta zaista mislim ili ironično komentarisati njihove postupke. Nije pristojno, a ako hoćete pravo, ja sam od onih koji bi za malo nežnosti na svašta pristao. Samo treba da naučim da to pokažem. A sve ću to, čim ovo sranje prođe…
Uveliko je bilo odjutrilo, Beograd je sada bio nagluv, mogli su se razaznati potmuli zvuci, shvatio sam da je dalje besmisleno. Da bih sve ovo, i još mnogo prećutanog, morao bih da pretumbam čitav život. A to ne ide baš tako. Sedeo sam i dalje na terasi kad sam čuo žamor, a potom i jasne glasove iz susednog stana. Ove novije zgrade imaju baš tanke zidove.
„Vidi, ne moramo sabajle po rizle“, razaznao sam veseli glas one devojke. Potrajaće im ona paklica, pomislio sam. Ko zna, možda ih oboje jednom pozovem da samo sedimo i ne razmišljamo ni o čemu. Bar za cigarete ne moraju da brinu.