Vodimo vas na putovanje obalom Kenije kroz kadrove poznate beogradske fotografkinje i istoričarke umetnosti
Tina Marić bavi se fotografijom od 2009, inspirišu je ljudi, predeli, situacije, svetlost, trenutak… Svi još pamte njene fotografije sa festivala Burning Man u Blek Rok pustinji u Americi iz 2013, a ovoga puta predstavlja nam svoje kadrove i utiske sa egzotičnog putovanja po Keniji i otkriva neke nove destinacije i projekte.
Kakve su tvoje impresije o Keniji?
Uh. Od saobraćajne gužve, vožnje desnom stranom, svih motornih vozila koje možeš da zamisliš na putu, puno prašine, prodaje svega i svačega na ulicama (od malih stvari poput nakita i suvenira do nameštaja, ulaznih kapija…) do prelepih vegetacijom bujnih predela, životinja koje ti prelaze put, prelepog plavog mora i gotovo snežnobelog peska.
Ovo mi nije prvi susret sa Afrikom, do sada sam dva puta bila u Zanzibaru i dva puta u Egiptu, pa sam na neki način osećala kao da idem negde gde sam već bila i ranije. To svakako nije bio razlog da me Kenija ne iznenadi. Ono što sam znala odranije o Keniji jeste da je jedna od najzelenijih zemalja Afrike, da je službeni jezik svahili, da su najbrojnija plemena Masai, da ima dosta nacionalnih parkova u kojima životinje žive u svom prirodnom staništu. Međutim, ovom prilikom nisam išla da obilazim kopno već je razlog putovanja bio odlazak na obalu okeana, na jednu od mnogih lokacija u Africi gde se vozi kitesurfing. Provela sam tri nedelje na toj prelepoj plaži Diana, koja se proteže kilometrima daleko. Pesak beo kao sneg, voda topla, nebo plavo i puno vetra. Ako ste zamišljali da se na takvoj plaži nalaze ležaljke i suncobrani, odmah odustanite – toga nema, što je čini još lepšom pošto njena prirodna lepota nije narušena. Preko dana se više puta smene visoka plima i oseka koja za sobom ostavlja stotine metara polja morske trave. Tada kada je oseka, voda se toliko povuče da može da se hoda po morskom dnu. Plima često na obalu donese puno školjkica, a ponekad i neku kesu, ambalažu, ali iznenađujuće retko.
Toliko egzotičnog bilja nisam videla na jednom mestu, sve one male palmice što mi gajimo i zalivamo po našim domovima tamo su deset puta veće, a tek koliko nijansi zelene postoji, to je nezamislivo, prosto odiše životom
Kakav je život na plaži?
Gde ima turizma, ima i ljudi i lokalaca koji žive od njega. Svaki dan možete da susretnete ljude koji prodaju sve i svašta po plaži. Ja sam ih nekako podelila na one koji prodaju sveže kokose, ekipu koja prodaje nakit i školjke i one koji prodaju turističke atrakcije (ronjenje na koralnom grebenu, izlete brodićima i ture u najpoznatiji nacionalni park u Keniji Masai Mara). Rano ujutru lokalci idu na pecanje, uskaču u svoje drvene brodiće, otisnu se na pučinu i već za koji sat se vraćaju sa svežom ribom iz okeana. Posebno zanimljiv mi je bio jedan momak koji je svako jutro s harpunom, koji je reklo bi se sam izradio, išao da lovi ribu na dah. Ušao bi u vodu i prosto nestao. Ja lično nisam uspela nijednom da vidim kad je izronio, ali sam ga svakog jutra nanovo gledala kako ide u isti lov.
Saobraćajne gužve, vožnja desnom stranom, sva motorna vozila koje možeš da zamisliš na putu, puno prašine, prodaja svega i svačega na ulicama (od nakita i suvenira do nameštaja i kapija…)… prelepa bujna vegetacija, životinje koje ti prelaze put, prelepo plavo moro i gotovo snežnobeli pesak… to je Kenija
A kakva je priroda?
S obzirom na to da sam Keniju zamišljala kao zemlju bogatu vegetacijom, moram priznati da sam se u prvom mahu malo razočarala. Ali činjenica je da smo sleteli u veliki grad i da možda to nije bio baš najbolji primer da se upoznam sa bogatom florom Kenije. Doduše, čim smo odmakli od Mombase, krajolik se promenio. Redovi palmi i drugog rastinja. Sad bi me neki znalac pogledao popreko, ali ja bih rekla da u Keniji ima sto vrsta palmi. Dvorište od kuće u kojoj smo mi boravili je bilo prelepo. Toliko egzotičnog bilja nisam videla na jednom mestu, sve one male palmice što mi gajimo i zalivamo po našim domovima tamo su deset puta veće, a tek koliko nijansi zelene postoji, to je nezamislivo, prosto odiše životom. Mi smo imali, da kažem, život u dvorištu – jednu veliku majmunsku porodicu koja očito tu baš živi, a vole i da kradu hranu sa stola, naravno dok ne gledamo (smeh).
Rano ujutru lokalci idu na pecanje, uskaču u svoje drvene brodiće, otisnu se na pučinu i već za koji sat se vraćaju sa svežom ribom iz okeana
Da li bi napravila razliku između fotografije koju praviš na putovanjima, travel fotografije, i ličnih projekata koje radiš u Beogradu, a koji nisu komercijalni?
Nisam mnogo razmišljala o tome, ali sad kad već pitaš, rekla bih – da. Komercijalna fotografija je fotografija za koju tebe neko angažuje sa već prethodnom idejom i za potrebe klijenta. Ako imaš sreće i dobru komunikaciju sa osobom za koju radiš, to je divno jer ti daje puno slobode. Ali ne mora uvek da bude tako. Sa druge strane, lični projekti i fotografije sa putovanja (travel fotografija) jesu prosto intimniji doživljaj sveta. Kada sam na putovanju, često fotografišem bez prethodnog plana i puštam da me nose predeli, ljudi i situacije kroz koje prolazim. Jedini plan koji sam imala dok sam boravila u Keniji bio je da svaki dan fotografišem, da ne prođe nijedan dan a da na kraju nemam set fotografija kao mali dnevnik šta se sve tog dana desilo. Na kraju, šta god da radim, bilo to komercijalan ili lični projekat, kada fotografišem, gledam da uvek unesem deo sebe, da se to vidi i prepozna kao moj lični potpis.
Trenutno razrađujem foto-projekat koji se bavi temom trudnoće. Želim da skrenem pažnju na to koliko je trudnoća transformativna, izazovna i drugačija za žene, pogotovo onima kojima se to prvi put dešava
Da li bi napravila paralelu između iskustva fotografisanja na festivalu Burning Man u Blek Rok pustinji u Nevadi, SAD, i fotografisanja u Keniji, s obzirom na to da su oba izmeštena iz tvog svakodnevnog života u Beogradu?
Mnogo je lakše kad imaš već namontiranu scenografiju samo za tebe, a ti škljocaš. Na Burning Manu, gde god da uperiš aparat, tu se nešto dešava, to je jedna velika pozornica. Jedno džinovsko pozorište, ti si učesnik i samo se prepustiš toj fantaziji, ideji o utopijskom načinu života. Kenija je život, pravi život, tako da u tom smislu nije preterano uporedivo, ali u estetskom smislu moglo bi se reći da podsećaju zbog te nepregledne beline peska i jakog sunca.
Što se tiče Kenije, na koji način si prilazila ljudima, da je komplikovano objasniti razlog zbog kojeg želiš da ih fotografišeš?
Kako kad. Iskustvo mi je govorilo da se ljudi uglavnom plaše aparata, postide ili naprave grimasu. Zato često volim da kroz razgovor dođem do dobre fotografije. Nekada budem direktna i predstavim se ko sam, šta sam i čime se bavim, a ponekad bude obrnuto. Često se desi da meni ljudi traže da ih fotografišem samo zato što nosim aparat. Ti kao fotograf si dosta bitan prilikom fotografisanja, u smislu raspoloženja i energije, jer ako tvoja energija nije dobra i ako nisi inspirativan, ljudi će to osetiti, pa ćeš dobiti i takvu povratnu informaciju. Ali kada si ti opušten i imaš dobru energiju, onda se sve samo raspliće.
Kada sam na putovanju, često fotografišem bez prethodnog plana i puštam da me nose predeli, ljudi i situacije kroz koje prolazim
Neko naredno putovanje?
Ono što bih definitivno volela da vidim sledeće jeste Jordan. Petra me je oduvek privlačila, grad isklesan u steni – koliko je to fenomenalno! Volela bih da odem na Island u neko skorije vreme. Ma toliko je mesta na planeti koja treba obići!
Budući foto-projekat?
Trenutno razrađujem jedan foto-projekat koji se bavi temom trudnoće. Fotografišem trudnice i njihov put od devet meseci – svaku devojku u nekom stadijumu trudnoće. Želim da skrenem pažnju na to koliko je trudnoća transformativna, izazovna i drugačija za žene, pogotovo onima kojima se to prvi put dešava. Kada završim projekat, ideja je da napravim izložbu, a možda čak i foto-knjigu.