Na Korčuli će dve večeri kroz vreli vazduh leteti reči, i riči, i riječi, šuškaće se o svemu, biće cike, graje, komešanja i slavlja, kreativno i haotično – po meri pet šušureta koje su osmislile ŠUŠUR! Festival od riči
Prijateljice Marina Giunio, Danka Dimitrijević, Jana Dolečki, Nataša i Nevena Janković pokrenule su ŠUŠUR! Festival od riči
ŠUŠUR! je regionalni književni festival koji se već šestu godinu organizuje na ostrvu Korčula u avgustu. Osmišljen je 2012. u Istanbulu tokom jednog prolećnog devojačkog putovanja nekoliko prijateljica, koje su se do tada sretale svakog leta na Korčuli. Zato bi bilo lepo da 6. i 7. avgusta budete na Korčuli, gde se ove dve večeri na Pjaci ispred Crkve Svetog Marka od 21 čas održava Festival od riči ove godine na temu MEĐU žeNAMA.
Marina Giunio, Danka Dimitrijević, Jana Dolečki, Nataša i Nevena Janković su pre svega prijateljice, zaljubljene u književnost i Korčulu, pa tek onda kreativno-haotični organizacijski tim. Reminiscencija na nastanak ŠUŠUR!-a vraća ih u eskapistička leta i obesnu dokolicu, mladalačku naivnost „kako ćemo, lako ćemo“, ali i želju da Korčuli poklone nešto zauzvrat i ispune naredna leta novim saznanjima, poznanstvima i zanimljivim sadržajima.
Ko su šušurete – idejni tvorci ovog književnog festivala i ko sve stoji iza ove priče?
Marina: Šušurete su prije svega prijateljice, pa obožavateljice književnosti i Korčule, pa tek onda kreativno-haotični organizacijski tim. Pravo nam i budi, ŠUŠUR! (cika, graja, komešanje, slavlje) prilično je precizan opis naše uobičajene dinamike. Mi smo, abecednim redom: Danka Dimitrijević – akademska slikarica, majka i kendo-meštrovica. Živi i djeluje u Beogradu, žena je nepresušnog optimizma i pozitivne energije. Osvježava Festival idejama i dođe kao popodnevni povjetarac na nepodnošljivo sparni dan. Spretna i nemirna kao čigra, Jana Dolečki podjednako dobro vlada novinarstvom, teatrologijom, vođenjem ženskog zbora i pjevanjem. Bori se s doktoratom u Beču, svira ukulele i dobro žonglira ŠUŠUR!-ovim lopticama. Nataša Janković, prvakinja u multitaskingu, galeristica na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu. Nju hrane umjetnost i kultura, a ona nas nezaboravnim delicijama iz najmanje kuhinje na svijetu. Nepogrešivim senzibilitetom za fino i lijepo svake godine učini ŠUŠUR! neodoljivim i prepoznatljivim. Ne dajte da vas zavara lirski sopran Nevene Janković, albanologinje, manadžerice u kulturi i koosnivačice bečkog Blockfreia, nezavisne organizacije koja se bavi kulturnim i miroljubivim spajanjem Istoka i Zapada. Uporna i organizirana, ona je mašina koja tjera dalje i kad je najteže. Sve to crnoj mački usprkos. Marina Giunio, to jest ja, bivši biolog s međunarodnom karijerom. Izgubljeni povratnik i neumorni tragač za najboljom jagnjetinom. Zbog znanosti. Pišem najave i razvlačim kabele.
Neformalna atmosfera na Pjaci ispred Crkve Svetog Marka na Korčuli u vreme ŠUŠUR!-a
Šušurete su prije svega prijateljice, pa obožavateljice književnosti i Korčule, pa tek onda kreativno-haotični organizacijski tim. Cika, graja, komešanje, slavlje – prilično je precizan opis naše uobičajene dinamike
Da bi Festival poprimio svoj konačni oblik, kroz naš laboratorij moraju proći još mnoga lica, neka od kojih viđamo već godinama. Naša rezidencijalna grafička dizajnerica Monika Lang često sluša prepirke tipa „hoćemo li više Vogue ili Harper’s Bazaar font“ i radi za slavu. Ksenija Pantelić nam čita misli i svaki put nepogrešivo ilustrira ono što nismo ni znale da želimo, a DJ Ewox, sredstvo za smirenje danju, party animal noću, već se godinama brine za besprijekornu ŠUŠUR!-ovu playlistu. Da nam nema Bojane Ljubišić, press-vojnika, teško da bismo sakupili više od lajkova rodbine i prijatelja, a ništa od svega toga ne bi uopće bilo moguće da nema mecene u liku i djelu Dragana Zdravića i njegovih saradnika iz radionice Proto.
ŠUŠUR! je dijete grupe žena, a s obzirom na to da dijete odgaja i selo, u ovom slučaju grad, Festival opstaje uz svesrdnu pomoć Korčulana, te službenih i neslužbenih ustanova. Ovogodišnji projekt su podržali Ministarstvo kulture RH, TZ Korčula, Hoteli Korčula, korčulanski Centar za kulturu i Dječji vrtić, fondacija Jan Michalski iz Švicarske, Proto iz Beograda, portal djeca.hr i Blockfrei iz Beča, te sve naše obitelji i prijatelji.
Predstavljanje kvalitetne literature iz čitavog regiona misija je Festivala od riči
Koliko se festival promenio od prve godine?
Jana: Suštinski, ŠUŠUR! se kroz sve ove godine mijenjao vrlo malo i mislim da smo dosljedno ostale vjerne temeljnim smjernicama koje smo si zadale još na samom početku ŠUŠUR! avanture – predstavljanje kvalitetne literature iz čitave regije, uključenost lokalne zajednice kroz različite sadržaje, te otvorenost formata u kojem se dodatna razmjena između autora i publike dešava i na puno nepredvidljivih razina, na slučajnim kavama, na plažama Badije ili u hladu kakvog vinskog podruma.
Ono u čemu se ŠUŠUR! mijenjao jesu možda najviše sami formati, što je, nažalost, uglavnom uvjetovano ostvarenom finansijskom konstrukcijom, pa je tako, recimo, već dvaput Festival održan u jednodnevnoj verziji. Ono isto što se mijenja je sigurno i interes i prepoznavanje ŠUŠUR!-a kao relevantnog događaja na književnoj sceni regije. Recimo, sve nam se češće dešava da kod poziva gostiju ne moramo objašnjavati tko smo i što smo, a to je i jedno od boljih mjerila što ŠUŠUR! danas predstavlja i znači. Ta se promjena, ili preciznije razvoj, osjeti i na našoj publici koja se, iako ju odlikuje nevjerojatna posvećenost i vjernost, svake sezone proširuje novim članstvom.
Žena autorica, kvalitetnih i vrednih pažnje ima puno. čini mi se da su potpuno skrajnute u odnosu na doprinos koji konstantno ostvaruju, i profesionalno i u širem socijalnom kontekstu
Tema ovogodišnjeg festivala je MEĐU žeNAMA. Kako ste napravile selekciju učesnika i koliko je značajna tema ženskog identiteta posebno na našim prostorima?
Nataša: Među nama, nije bilo jednostavno, niti je malo riba plivalo u moru pred nama. Naime, žena autorica, kvalitetnih i vrednih pažnje za temu, ima puno. Čini mi se da su potpuno skrajnute, u odnosu na doprinos koji konstantno ostvaruju, i profesionalno i u širem socijalnom kontekstu. Dakle, odlučile smo se za nejednorodan festivalski program jer zaista podržavamo ravnopravnost. Naši gosti pružiće publici mogućnost da saznaju o ličnim iskustvima književnica iz regiona Lamije Begagić iz Sarajeva, Tanje Šljivar iz Banjaluke, Olje Savičević Ivančević iz Splita i Vedrane Rudan iz Rijeke, ali podjednako dragocena biće i mogućnost da saznamo kako najmlađa generacija stvaralaca sagledava i doživljava rodno pozicioniranje na postjugoslovenskoj sceni od autora iz Zagreba Svena Popovića, a potom, posluša i specifičnost situacije koju je kreirao beogradski književnik Boris Miljković ostvarujući roman Uspavanka za Lalu.
Ljubitelji pisane reči u atmosferi baš kao za književnost stvorenu
Kako vidite identitet i poziciju žena u našim društvima danas? Koje su oblasti na kojima još „imamo posla“, tj. na čemu treba da bude fokus?
Nataša: Tokom studija, i ranije, još u osnovnoj školi, čini se da su žene znatno posvećenije, vrednije, savesnije i postižu daleko više ocene od svojih kolega. Potom, tim mladim, pametnim, talentovanim i vrednim ženama gubi se svaki trag. One su tu, među nama, nevidljive. Neke su sekretarice sa magisterijima na romanistici, kasirke sa pedigreom učiteljskog fakulteta, radnice u butiku na Bulevaru sa diplomom istorije umetnosti. One koje imaju sreće rade u knjižarama za platu od dve stotine pedeseura i srećne su i zahvalne što su u „kulturi“. Žene postjugoslovenskog prostora su snažne, to su potvrdile i tokom devedesetih, problem je naše društvo koje je okamenilo kolektivni identitet žene, kao hraniteljke i braniteljke, heroja iz drugog reda, koja ne traži potvrdu, niti priznanje za svoje pregnuće, a sveukupno ovo netalasanje pogodno je i ugodno u širem društvenom kontekstu. Ove heroine retko su priznate, retko dobijaju svoju ulicu, možda neki sokak na periferiji. Verujem da treba promeniti celokupnu psihologiju žene u regionu, suštinski, treba nas naučiti da tražimo i zahtevano sa punim pravom i bez ikakvog snebivanja. Čini mi se da ženski pol podjednako može, ukoliko želi, da radi sve. Ne bi trebalo da postoji polje koje je samo žensko. Treba se fokusirati na jednakost i insistirati na njoj, ali bez gubitka autentičnosti, niti specifičnosti, niti jednog, niti drugog pola.
Žene postjugoslovenskog prostora su snažne, to su potvrdile i tokom devedesetih, problem je naše društvo koje je okamenilo kolektivni identitet žene, kao hraniteljke i braniteljke, heroja iz drugog reda
Ko su vaše herione ili žene stene koje vas inspirišu i zašto?
Jana: Svjesna svakog rizika pristrasnosti, moja osobna žena stijena sa velikim Ž je moja mama kao prototip svake žene koja slalomsku vožnju karijera-obitelj već desetljećima vozi ne odustajući od vlastite vizije životnog zadovoljstva.
Danka: Žena je i čovek i žena, dok je muškarac samo čovek. To njenoj individui daje dodatnu suptilnost, jer poseduje istančanije duhovne i mentalne kvalitete. Heroina je svaka žena koja slobodno želi, voli, misli i uživa prvenstveno u sebi. Jedna žena koja me inspiriše svojim delom je Billie Holiday, jer sve što je stvorila – uradila je srcem i bez straha.
Scena na kojoj će se i ove godine predstaviti znamenite gošće i gosti Festivala
Nevena i Nataša: Kada smo bile deca, nas dve, sestre Janković, pored svih obaveza nametanih tokom odrastanja ne bismo li „izašle na pravi put“, tragale smo za nekom drugačijom personom. U procesu pronalaženja neke alternative za uobičajeno i konvencionalno, istraživale smo, sasvim logično, i fikciju. Kako je Nataša imala pegice, a niko sem nje u našem širem krugu ih nije imao, povezale smo se sa jednom takvom devojčicom koja je živela po sopstvenim pravilima i nudila sopstvena rešenja, ne prepuštajući se društveno očekivanom šablonu. Lik Pipi Duge Čarape, švedske autorke Astrid Lindgren, učio nas je da budemo hrabre, smele i samostalne, da se borimo za ono što želimo i što smatramo pravednim. Verujem da nam je bilo važno, tokom formativnog perioda, da upoznamo Pipi koja nam je dala vetar u leđa i ohrabrila nas da budemo svoje.
Mladim, pametnim, talentovanim i vrednim ženama gubi se svaki trag, među nama, a nevidljive – sekretarice sa magisterijima na romanistici, radnice u butiku na Bulevaru sa diplomom istorije umetnosti, a one koje imaju sreće rade u knjižarama za platu od dve stotine pedes eura i srećne su i zahvalne što su u „kulturi“
Marina: Odrasla sam na Stripotekama i moj prvi, a mislim i jedini heroj (prije nego sam znala da postoji i ženski rod – heroina) jeste apsolutno Modesty Blaise. Mogu slobodno reći da sam dobar dio djetinjstva bila uvjerena da sam to zapravo ja. Jesu li tvorci stripa Modesty bazirali na meni ili sam ja usvajala njene vrijednosti, teško je reći. Uvijek u pokretu, između poslova i kontinenata, ponosna, dovitljiva i samodostatna, Modesty Blaise je ostavila duboki trag na mom mladom životu. Osim strasti za crnim rolkama i visokim punđama, u nasljedstvo mi je ostavila neutaživu glad za avanturama i putovanjima, sa društvom ili bez njega, samostalnost i želju da naučim rukovati kongom kako treba i napokon porazim brata u svakodnevnim natezanjima oko raspremanja obiteljske trpeze.
Omiljena literatura na temu ženskog identiteta?
Jana: Osobni meritum teme, barem što se teoretske literature tiče, zasigurno predstavlja djelo italijanske filozofkinje i aktivistice Silvie Federici. Na polju beletristike omiljene su mi biografije i autobiografije žena-stijena koje na najbolji način prikazuju uvjete stvaranja i rada dotičnih, poput recimo autobiografije Simone de Beauvoir koju planiram dokrajčiti u rijetkim ali dragocijenim predasima tijekom ovogodišnjeg ŠUŠUR!-a.
Nataša: Čini mi se da je fantastično adresirala problematiku ženskog identiteta Judith Butler, povezujući je sa estetskim nametima određenog sociopolitičkog i ekonomskog okruženja. Takođe, posebno mi je interesantna autorka Donna Haraway, jer se bavi upravo temom gubitka polnog identiteta u budućnosti. A najradije, kad sam bolesna, i o praznike čitam Jane Austen.
Gosti koji će pružiti publici mogućnost da saznaju o ličnim iskustvima književnica iz regiona su Lamija Begagić iz Sarajeva, Tanja Šljivar iz Banjaluke, Olja Savičević Ivančević iz Splita i Vedrana Rudan iz Rijeke, ali i Sven Popović iz Zagreba i Boris Miljković iz Beograda
Nevena: Ovog puta bih se fokusirala na regionalnu književnu scenu i šta proizilazi iz pera domaćih Alis Manro i Doris Lesing. Istakla bih Olju Savičević Ivančević, koju već drugi put imamo priliku da ugostimo na ŠUŠUR!-u, a čiji su ženski likovi izuzetno promišljeni i slojeviti, i dobro pozicionirani glavni nosioci radnje u nespecifičnim žanrovima za današnje vreme kojima se ona poigrava. Takođe, Lamija Begić, ovogodišnja ŠUŠUR!-ova gošća iz Sarajeva, koja, pored toga što piše sjajnu prozu, takođe posebnu pažnju posvećuje i edukaciji i razvoju dece, pa je za njih u koautorstvu sa Marinom Veličković napisala priručnik Furam feminizam, svojevrsni uvod u osnovna pitanja feminizma koju svako mora imati u svojoj biblioteci.
Marina: Zbog zasićenosti nekom drugom stručnom literaturom, privlače me priče o svakodnevnim ljudima, ženama koje bi mi mogle biti majke, prijateljice ili podvizima žena-institucija kojima se divim iz daljine. Utjehu nalazim u djelima Virginije Woolf, a nedavno me na put odvela i Gloria Steinem.
Kako vidite ŠUŠUR! za nekoliko godina?
Danka: Imajući u vidu činjenicu da do sada nijedne godine nismo mogle predvideti kako će ŠUŠUR! da izgleda, tako ni u budućnosti ne možemo, što i predstavlja izvesni izazov. Jedino je jasno da polako rastemo u svakom smeru, u smislu kvaliteta, organizacije, potpore i podrške institucija i lokalne zajednice. Naša je vizija da uspemo da, pored toga što smo nezavisni festival, postanemo i samoodrživi. Interesovanje publike tokom cele godine i velika volja književnika za učestvovanje nam je pokazatelj da idemo dobrim putem. Nadamo se da će za par godina Festival prerasti u događaj sa mnogo više sadržaja, što podrazumeva i bogatiji muzički, filmski program, tribine i izdavačku delatnost. Velika nam je želja da uspemo da ugostimo književnike na Korčuli i na rezidencijalnom programu tokom drugih godišnjih doba.