U vreme ograničenog života ograničeno je i pozorište, za koje naš sagovornik, glumac, kaže da je bezbedno i lekovito baš poput bolnica. Pričao nam je i o ljubavi prema svom pozivu, čoveku i kulturi, te objasnio zašto bavljenje umetnika politikom smatra protivprirodnim bludom
Sa nepunih deset godina stao je na scenu, kada mu je Egon Savin dao ulogu Vaneta u drami Sveti Georgije ubiva aždahu Dušana Kovačevića. Prvak srpskog narodnog pozorišta postao je izuzetno mlad, pa je prelazak u Jugoslovensko dramsko pozorište bio logičan sled stvari. Iako tek ulazi u najzrelije glumačke godine, Srđan Timarov je skoro doslovno čitav život na sceni i, kako sam kaže, živi svoj san. Intervju za 42 magazin započinjemo pričom o pozorišnom životu u vreme pandemije, a imajući u vidu da su kapaciteti gledališta ograničeni a da, istovremeno, filmska i serijska produkcija doživljava veliku ekspanziju.
– S jedne strane, puna sala je za glumca najveći afrodizijak. Isto tako, publika se najbolje oseća kad je ušuškana i kada su ljudi ušuškani jedan do drugog, i to je polazište za dobar smeh, suze i svaku vrstu katarze. Sve što se u pozorištu dobro dešava proizlazi iz susreta pune sale i nas glumaca na sceni. Susret sa ljudima donosi magiju u pozorišta i kada je ograničen na polovinu ili trećinu kapaciteta, to da deluje deprimirajuće. S druge strane, one pozitivne, mi smo jedna od retkih zemalja u kojima su pozorišta otvorena i zahvalan sam zbog toga. Mislim da je pozorište posle bolnica najbezbednije mesto. Mi se u JDP-u testiramo pred svako izvođenje predstave. U Madlenijanumu, recimo, postoje i prečišćivači vazduha. Hoću da pozovem ljude da dođu u pozorište, bezbedno je, a i lepo je, jer, što reče Voja Brajović posle jedne predstave, ne znam da li publika više treba nama ili mi njoj. U redu je sačuvati se da preživiš, ali postoji i razlog zašto se živi. Za mene su to susreti s publikom. Što se snimanja tiče, produkcija je nikad izdašnija. Iz tog kvantiteta izaći će i kvalitet – kaže na početku razgovora Timarov.
Čini se da je reč o hiperprodukciji?
– To je tačno i srećan sam zbog toga. Ljudi puno rade i iz toga mora izaći nešto kvalitetno. Ono što je vrlo važno, ovde se snimaju i strane serije, često smo pred kamerom, u „snimaćoj“ kondiciji smo, učimo nešto novo i cela ta „privredna grana“ postala je jako izdašna. Verujem da je to dobro i za zemlju, a za nas pogotovo. Takođe, standardi snimanja su podignuti na izuzetno visok nivo. Ljudi više neće nešto što je bedno i jeftino snimljeno. Rekao bih da me situacija podseća na bivšu Jugoslaviju. Mnogo se radilo, najveći deo toga je verovatno bačen, a mi pamtimo samo kapitalne stvari. Svejedno, mnogo se snimalo, pa su iz tog mnoštva iskočile i te kvalitetne stvari. Sjajno je i to što imamo i interakciju sa ljudima iz regiona. Radimo u zemljama bivše Jugoslavije i oni dolaze ovde.
Sa druge strane, vaše kolege slobodni umetnici, imali su puno pritužbi zbog lošeg tretmana države?
– To je zastrašujuće i zabrinjavajuće. Ja sam se nekako snašao i deo sam nekog voza koji ide u dobrom smeru. Inače, mi smo narod koji je navikao da se snalazi i ti umetnici se verovatno nekako snalaze i prežive. I kultura preživljava, ali ne s vetrom u leđa, nego uprkos svemu. Odnos prema slobodnim umetnicima odražava odnos prema celokupnoj kulturi. Budžet je iz godine u godinu sve veća statistička greška, pa onda tu nema mesta ni za slobodne umetnike. Ne kažem da je sve u novcu i u budžetu, uvek se nađe para za kvalitetnu stvar, ali podržavanje sveg ovog treša oko nas pokazuje i odnos prema kulturi. A bez nje ne znamo ni ko smo ni gde smo, niti kuda idemo. Govorim o kulturi u najširem smislu, ne samo o stvaranju umetničkih dela.
Politički svet je kalkulativan, kompromisan i prljav. Možda sam ja antitalenat, nemam za to nikakvog dara i neizmerno cenim slobodu. To mi je ultimativna vrednost. Sve što su glumci radili u politici bilo je trapavo i čini mi se da nismo predodređeni za taj način komunikacije. Mi sve doživljavamo srčano, emotivno, možda i sujetno i egoistično…
Vaši glumački počeci vezani su za Novi Sad i Srpsko narodno pozorište. I Akademiju ste završili u Novom Sadu. Šta za vas i profesionalno i privatno predstavlja taj grad?
– Moj otac je iz Novog Sada, a majka iz Beograda. Rođen sam u Beogradu, ali sam čitavo školovanje proveo u Novom Sadu. Taj grad je moj emotivni magacin, kolevka svega… Uključujući i profesiju kojom se bavim. Spletom nekih čudnih okolnosti sa nepunih deset godina igrao sam u drami Sveti Georgije ubiva aždahu, tako da skoro ne pamtim život pre scene i pozorišta. I Akademija, i moj profesor Rade Marković, i klasa na kojoj sam bio učinili su da me Novi Sad odnegovao i zadržao sebi. Beograd obožavam, ne bih više mogao da živim u Novom Sadu, jer moj ritam i način života su beogradski i Beograd doživljavam kao svoj grad. Ali Novi Sad je definitivno moja baza.
Šest godina ste igrali u SNP-u, kako je izgledao prelazak u JDP, da li je bilo teško probiti se?
– Velika sredina se hrani onima koji su joj potrebni. Ako si predodređen za nešto, nema problema. Mene su zvali u JDP ne zato što su mnogo fini nego zato što su koristoljubivi. To je najplemenitije koristoljublje, ali je ipak koristoljublje. I za mene i za njih. Igrali smo Šekspirov komad Mera za meru u režiji Dejana Mijača. U publici su bili Gorčin Stojanović, tada upravnik JDP-a, i Jovan Ćirilov i videli su da mogu, sportskim rečnikom kazano, da trčim. I zaključili su da mogu da trčim i za njih. To vam je kao u sportu. I onda nastavljaš da trčiš, samo na boljoj stazi i u boljim uslovima. Najveća nagrada u životu mi je što sam okružen najboljima i radim s boljima od sebe. Plašim se samo prosečnih i malih. Jedino što želim jeste da pored mene budu što veći i bolji jer to i mene čini kvalitetnijim. Prelazak u Beograd nije došao prebrzo i odjednom. U Novom Sadu sam se iskalio i kao mlad čovek nosio repertoar u SNP-a. Kad su mi ponudili da pređem u JDP, bio sam presrećan, jer u ovoj zemlji nema dalje i nema bolje… Jako je važno što sam odmah dobio ulogu u Paviljonima, prvom komadu Milene Marković.
I odmah je stigla Sterijina nagrada…
– Da, igrao sam puno i u Ateljeu 212, neke kolege su čak mislile da sam tamo zaposlen. Imao sam sreće da me uvek zovu najbolji i to je ono što određuje tvoj razvoj, ukus, receptore za ono što je dobro i loše. Prosto se hraniš kvalitetno.
I vi i ja imamo novog ministra kulture i informisanja – Maju Gojković. Kako komentarišete njeno postavljenje na to mesto?
– Ono što je meni zastrašujuće jeste činjenica da ko god je bio na toj funkciji ništa nije uradio.
A bilo je na tom mestu i vaših kolega…
– Apsolutno. Bilo je i mojih drugova i poštovanih kolega i nekih koji su delovali okupano i obrazovano, ali niko nikada ništa značajno za kulturu nije uradio. Nije bilo nijednog tektonskog pomeranja, niko se kulturom zaista nije bavio. Ne mogu više da se vezujem ni za ime ni za stranku, samo neka neko konačno nešto uradi. Ne bih komentarisao osobu, voleo bih da za neko vreme komentarišemo dela ili nedela. Ne zanima me boja, nemam više vremena za takve stvari. Ono što sada znam o njoj jeste da je to žena, za razliku najvećeg broja političara, koja je redovna u pozorištu. Znam da su redovno dolazili još samo Bojan Pajtić, koji je pasionirani ljubitelj kulture, Božidar Đelić i, eto, Maja Gojković. Zadržavam pravo da o tom pitanju razgovaramo kada vidimo rezultate.
Najbolja uloga je sledeća, ona koju tek treba da odigram. Na Akademiji sam čitao Kamijevog Kaligulu i od tada sam potajno opsednut tim karakterom. Godine prolaze, i ne verujem da ću ga ikada igrati. To je jedina uloga koju sam odigrao u mašti
Kad već govorimo o politici, neke vaše kolege su vrlo angažovane i u vlasti i u opoziciji. Kako vam to izgleda i postoji li trenutak kada biste se vi uključili?
– Pozdravljam želju da neko ko je misleće biće, poput umetnika, drži ogledalo u kome se vlast ogleda da vidi kakva je, da komentariše i kritikuje… A da bi to radio i sam, moraš da budeš umočen u ta društvena dešavanja. Za mene je bavljenje umetnika politikom protivprirodni blud.
Zašto?
– Čini mi se da kada odeš tamo, na tu drugu stranu, gubiš snagu da imaš ironijsku distancu, da se rugaš svemu tome… Jednostavno, ulaziš u taj politički svet koji je kalkulativan, kompromisan i prljav. Možda sam ja antitalenat, nemam za to nikakvog dara i neizmerno cenim slobodu. To mi je ultimativna vrednost. Sve što su glumci radili u politici bilo je trapavo i čini mi se da nismo predodređeni za taj način komunikacije. Mi sve doživljavamo srčano, emotivno, možda i sujetno i egoistično… Nije mi se sve to dopalo, s bilo koje strane da su bili, i činilo mi se neiskrenim. Uvek mi je mirisalo na neke povlastice i kalkulacije. Posmatram, recimo, Miloša Bikovića, znam ga i čekam veliku stvar od njega. On je dobio orden od Putina, blizak je s moćnim strukturama i vidim da se dobro snalazi u tom svetu. Znam i da je inteligentan momak i dobra osoba, i očekujem da jednog dana sa svim tim kontaktima i poznanstvima ozbiljno popravi stvari u ovdašnjoj kulturi. Možda on jednog dana stigne do mesta ministra kulture i to iskoristi za velike stvari. Ako se to desi, ne možete da ne poštujete odluku da se pusti u političke brzake i da otrpi komentare koji po pravilu nisu najprijatniji. To je i neka vrsta žrtve. A ja sam spreman volonterski da s najboljim ljudima uđem u poduhvat rehabilitacije zemlje. To uopšte ne mora nužno da bude gluma, možda sam dobar za kopanje ili bilo šta drugo…
Najveća nagrada u životu mi je što sam okružen najboljima i radim s boljima od sebe. Plašim se samo prosečnih i malih. Jedino što želim jeste da pored mene budu što veći i bolji jer to i mene čini kvalitetnijim
Pomenuli ste slobodu kao ultimativnu vrednost. Šta to tačno za vas znači?
– Najpre i najvažnije, ne možeš biti slobodan ako nisi zdrav. Slobodan čovek je neko ko je finansijski nezavistan, prosto robijaš ako nisi. Slobodan je onaj ko je u vezi s partnerom jer to zaista želi a ne zato što ga vezuju papiri, brak i nema gde da izađe iz stana. Slobodan je onaj ko ima sreću da radi baš ono što voli, da mu to ide od ruke i da je to strast koju živi. Tek kada si slobodan u svim tim segmentima, sebe možeš da zapitaš šta zaista želiš i tek tada je to izraz slobodne volje.
Osećate li se slobodno i kada pored vas vidite ogromnu većinu koja nema mogućnost izbora?
– To me rastužuje i, posmatrajući stvari iz svog mikrosveta, nemam potrebu da kopam one rupe koje sam maločas pomenuo. Ali želim da doprinesem da i svima oko mene budu što bolje. I to što izlazim na scenu da izazovem neku emociju jeste moja potreba da delim s drugima. Volim svoju zemlju i nigde drugde ne bih živeo, ali je veliki problem i tuga odsustvo dobrih namera. Mislim da ovde ima svega – i glava, i ljudi, i kapaciteta, pa čak i para. Ova zemlja bi bila eldorado kad bi bilo dobrih namera.
Smatram da ovo što radim jedino i dubinski može da se radi na maternjem jeziku. Krvna zrnca ti razumeju taj jezik, kičmom ga osećaš
Ali sve više živimo antiutopiju, suočeni sa svetom bez empatije i emocija. Gde će nas to odvesti?
– Može biti da će nas to odvesti u kolaps. Nastupio je veliki sebičluk i samodovoljština. Možda nas čeka veliki krah, ali univerzum je pametniji od nas i upućuje ljude jedne na druge. Upoznajem sve bolje i bolje individue koje su spiritualno osvešćene. Možda i ovaj zagađeni sistem treba da se očisti od svega, sve je postalo podrazumevajuće i svi smo se previše zaleteli. Veliki reditelji su govorili da ograničenja rađaju rešenja. Orson Vels je iz najgoreg neizlaza nalazio genijalna rešenja jer je bio priteran. Možda smo i mi sada priterani da pronađemo rešenja.
Šta vas privatno okupira?
– Najviše se bavim sopstvenim detetom. Na poklon sam dobio fantastično dete. Sad je već u godinama kad on mene uči i počašćen sam što mogu da mu budem otac. Privatno, volim druženja, sport, treniram redovno i uredno i razmišljam o nekim stvarima koje bih želeo da uradim. Voleo bih da probam neke stvari u profesiji.
O čemu razmišljate, možda režija?
– Ne, nemam takve ambicije ni sklonosti. Čak se i u gledalištu osećam neprijatno. To je posebna struktura ljudi i retko koji glumac to ume da radi.
Bjelogrlić, recimo, to dobro radi…
– Svakako, ali mislio sam prvenstveno na pozorište. Bjela je postavio izuzetne standarde. Neizmerno ga cenim, poštujem, divim mu se i zahvalan sam mu. On se odavno ostvario kao glumac, ali mnogo voli svoj posao, to je njegova pasija i u to ulaže celog sebe. On je taj buldožer koji se bori za dobro.
Hoću da pozovem ljude da dođu u pozorište, bezbedno je, a i lepo je, jer, što reče Voja Brajović posle jedne predstave, ne znam da li publika više treba nama ili mi njoj
Rekli ste da ne biste živeli nigde drugde, da li to znači da se ne biste okušali u Americi? Neke vaše kolege pokušavaju, neki su i uspeli da dobiju zapažene uloge.
– Voleo bih da napravim taj izlet, ali moje opredeljenje nije da živim tamo.
Šerbedžija je uspeo u Holivudu…
– Jeste, sudbina je ga tako poterala. Neki ljudi koji su bili mega eks-ju zvezde i kad su izgubili tu zemlju, izgubili su igralište. Neki su otišli, neki su se povukli, neki uspeli. Šerbedžija je, recimo, glumio s Tomom Kruzom kod Kjubrika, a Kruz ne može ni da sanja kakve je uloge i kakvu literaturu Šerbedžija igrao na maternjem jeziku. On je bio angažovan glumac u Holivudu, sigurno je dobro živeo od toga, ali ne verujem da to Šerbedžiju zadovoljava. Smatram da ovo što radimo jedino i dubinski može da se radi na maternjem jeziku. Krvna zrnca ti razumeju taj jezik, kičmom ga osećaš. Voleo bih da vidim kako izgledaju snimanja u Americi sa svim tim resursima koji su im na raspolaganju. Evo sad sam i ovde dobio priliku da radim u jednoj američkoj seriji, pa ću igrati na engleskom. Glad za holivudskim uspehom, čini mi se, nije za mene, pogotovo ne u ovom trenutku kada mi je važnije da sam sa detetom, kada nisam gladan slave i novca više nego što mi je potrebno za normalan život. Taj napor i rušenje života mi ne bi prijali. Ali otišao bih tri meseca na snimanje… Radim ono što volim, živim svoj san i provodim vreme okružen najboljim i najzanimljivijim ljudima. Ne bih to menjao za neki opšti uspeh.
Postoji li uloga koju još čekate?
– Najbolja uloga je sledeća, ona koju tek treba da odigram. Nikada nisam bio od onih koji misle da znaju šta treba da igraju. Nikada do kraja ne znaš šta sve možeš da odigraš. Teško da možeš da znaš da li treba da igraš Hamleta ili nešto drugo… Ja bar ne znam. Uvek sam imao samo želju da budem u dobrom komadu s dobrim kolegama. Ali evo, na Akademiji sam čitao Kamijevog Kaligulu i od tada sam potajno opsednut tim karakterom. Godine prolaze, i ne verujem da ću ga ikada igrati. To je jedina uloga koju sam odigrao u mašti.