Posle Pepea, ko je sledeći? Duško Dugouško, Tom i Džeri? Diktat cancel kulture uzima maha, isključuje bilo kakvu debatu i umetničkim ostvarenjima ukida pravo da budu fikcija, mogućnost da ulepšavaju, preteruju, maštaju, promišljaju…
Zasmrdelo mi je sve ovo mnogo pre Pepea le Tvora. Još od onda kad su Taličnog Toma stavili na odvikavanje od nikotina, oduzimajući mu cigaretu i stavljajući mu travku u usta. Onako odeven ličio je na ovdašnjeg džibera koji se sprema za seoski vašar, samo što će umesto na konju dojezditi na motokultivatoru, k’o, bože me sačuvaj, Palmin mladoženja svestan da se pravda, pa ni patriotizam ne sipaju u traktor ili motokultivator.
Epilog se mogao naslutiti – pop kultura morala je na temeljno preispitivanje, a francuski crtač Žilijen Beržo isporučio nam je krajem prošle godine album Kauboj u visokim poljima pamuka, priču o Taličnom Tomu i oslobođenim robovima u Luizijani. Naum je bio da narativ ponudi epizodu koja neće koketirati s rasizmom i u kojoj se srećemo sa crnim herojem, što je sasvim u redu. S druge strane, kako piše Njujork tajms, desničarski časopis Nekorektno optužio je autora da „prostituiše usamljenog kauboja u opsesiji ovog vremena i da „jednu od najvažnijih figura naše dečje mašte pretvara u figuru bremenitu progresivnom doktrinom“, kao kakvu seriju na Netkliksu.
Ono što ostaje nejasno u sudaru ova dva kulturna obrasca jeste pitanje da li će budući udžbenici istorije okrenuti glavu i od činjenice da su neki od očeva američke nacije poput Abrahama Linkolna ili Tomasa Džefersona, takođe, bili robovlasnici? Ili će se samo završiti na rušenju njihovih spomenika.
Da Pepe le Tvor nije usamljeni slučaj, svedoči i odluka kompanije Dizni, koja je početkom ove godine na najavne špice niza filmova ubacila ovu formulaciju: „Ovaj program sadrži negativno predstavljanje ili nekorektno ophođenje prema ljudima i kulturama. Ti stereotipi su bili pogrešni tada, kao što su pogrešni i danas“
Istina, ako ćemo biti do kraja pošteni, treba konstatovati da su najveći umovi tadašnjeg vremena već negde do 18. veka temeljno pretresli antičku istoriju očistivši je od silovanja, orgija, homosekusalnosti i incesta, što, dakle, ukazuje da revizionistički pokret nije jučerašnjeg datuma. To bi posledično trebalo da znači da je sve ono što zovemo kulturom odraz vrednosti vladajuće ideologije, a politička korektnost krik potlačenih i marginalizovanih koji se već vekovima pravimo da ne čujemo, kako ukazuju pojedini teoretičari kulture.
Negde bismo se i mogli složiti s ovom definicijom samo kada taj glas sa margine ne bi polagano postajao diktat baš te vladajuće ideologije koja u toj političkoj korektnosti odlazi tako daleko da to prerasta u iritantnu glupost, a sve ne bi li nekako oprala savest od pragreha oličenih u rasizmu, seksizmu, mizoginiji, homofobiji ili nasilju… Sasvim svejedno.
Ali teško da ćemo opipljiviji rezultat u poboljšanju položaja marginalizovanih postići tako što ćemo Pepea le Tvora proglasiti seksualnim predatorom i izbaciti ga iz filma Space Jam 2 jer se nespretno i nesrećno udvara maci Penelopi misleći da je zapravo reč o tvorici.
I kad smo već kod Pepea, on čak u prvim epizodama nije ni protagonista, već je to jedan mačor koji odlučuje da doda belu štraftu i usmrdi se kako bi ga na miru ostavili svi – od agresivnog psa, žene koja ga izbacuje iz kuće i čitavog svemira koji se, po prirodi stvari, obrušava na jednog otmenog beskućnika. Pepe se u narednim epizodama nesnađen udvara svima – psu čije krzno liči na tvorovo, pomenutoj mački, pa čak i gledaocu. Sam film možemo posmatrati i kao američko izrugivanje stereotipu o bljutavom francuskom švaleru, na koncu kao povest o smrdljivku koji je osuđen na neuzvraćenu ljubav. Možda bi i Francuzi imali šta da kažu na ovu temu…
Greh Petra Pana u tome što se autohtoni narodi u Americi – Indijanci nazivaju crvenokošcima, a u Mačkama iz visokog društva jedna od njih jede štapićima i govori azijskim akcentom. Opet, u Dambu, filmu nagrađenom Oskarom, smetnja je što su vrane crne i govore slengom crnaca iz Harlema
A analogijom koja je primenjena kod Pepea sasvim je smisleno upitati se zašto ne bismo zabranili i Duška Dugouška koji se poigrava tuđim sudbinama iz puke zajebancije ili zašto Toma i Džerija ne bismo inkriminisali kao brutalne ulične nasilnike? Na koncu, zašto ako već raspinjemo Pepea, ne bismo preispitali i filmove Vudija Alena, čoveka koji je dokazano seksualno uznemiravao žene i oženio se svojom usvojenom ćerkom? I da li to znači da tamo gde su novac i moć ne važe isti aršini. U prilog ovom argumentu može poslužiti i kultni strip album Tintin u Kongu u koji nespretnog novinara odvodi u tadašnju belgijsku koloniju, a Kongoanci su zaista predstavljeni kao necivilizovani, neinteligentni i lenji. Ako postoji primer rasizma u kulturi, onda je ovo Eržeovo ostvarenje personifikacija uvredljivog predstavljanja crnih likova. Ali ako izuzmemo sporadične debate, niko nije stavio pod lupu ovo delo devete umetnosti. Možda i zato što je Tintin proglašen nacionalnim dobrom u Belgiji i ima svoj muzej, možda zato što su prošle godine na devedesetu godišnjicu izlaska stripa suveniri s njegovim likom doneli milione prihoda, a prodaja originalnih tabli ide i do nekoliko desetina miliona evra. Ili zato što nije najprijatnije govoriti o kolonijalnoj istoriji Evrope u Briselu, prestonici Evropske unije?
Devet decenija Tintina, novinara kome se poklonio i Šarl de Gol
Nakon što je prošle godine „toplog zeca političke korektnosti“ prošao klasik Prohujalo s vihorom bez ikakvog razmatranja društvenog i istorijskog konteksta u kome je nastao stvari deluju kao diktat cancel kulture, tako zastupljene poslednjih godina u Americi. I ništa nije sporno u stavu da se u ovom delu, snimljenom 1939, jasno odražavaju rasne i etničke predrasude i da o tome treba razgovarati, ali za upit ostaje kako to da je, recimo, crna glumica Heti Makdenijel dobila Oskara za ulogu u ovom remek-delu baš kao i bledolika Vivijen Li? Ili zašto nikome nije zasmetao Oskarom nagrađeno ostvarenje iz 2018. Zelena knjiga Pitera Farelija, u kome beli izbacivač iz jednog noćnog kluba koji je prinuđen da prihvati posao vozača crnog džez pijaniste ni najmanje nije oduševljen novim zanimanjem? Pride, izdavačka kuća džez pijaniste vozaču daje svojevrsni priručnik za restorane, prenoćišta i benzinske pumpe u kojima su Afroamerikanci dobrodošli. Zar i to nije rasizam?
Kad smo već kod Pepea, on čak u prvim epizodama nije ni protagonista, već je to jedan mačor koji odlučuje da doda belu štraftu i usmrdi se kako bi ga na miru ostavili svi
A da Pepe le Tvor nije usamljeni slučaj, svedoči i odluka kompanije Dizni, koja je početkom ove godine na najavne špice niza filmova ubacila ovu formulaciju: „Ovaj program sadrži negativno predstavljanje ili nekorektno ophođenje prema ljudima i kulturama. Ti stereotipi su bili pogrešni tada, kao što su pogrešni i danas.“
Tako saznajemo da je greh Petra Pana u tome što se autohtoni narodi u Americi – Indijanci nazivaju crvenokošcima, a da u Mačkama iz visokog društva jedna od njih jede štapićima i govori azijskim akcentom. Opet, u Dambu, filmu nagrađenom Oskarom, smetnja je što su vrane crne i govore slengom crnaca iz Harlema. Kao da vrane uopšte mogu biti bele. Sličnih primedbi ima i na Knjigu o Džungli i crtani film Maza i Lunja na kome su generacije odrastale. Nema nikakve dileme da je bolja opcija pomenuto Diznijevo pristajanje na kompromis ( uz ogradu da filmovi ostaju zaključani za decu mlađu od 12 godina) nego da se ovi filmovi uopšte ne prikazuju. Na koncu, to je prilika da se o rasnim problemima razgovara s najlmađima, ali ostaje pitanje šta će uopšte ostati od kulture kakvu poznajemo i kako će izgledati buduća ostvarenja ako sve bude podložno retuširanju?
Odlazak u ekstrem mogao bi dovesti u pitanje ne samo neka značajna umetnička dela već i dobar deo kulturne zaostavštine. Lako ćemo u Ukroćenoj goropadi prepoznati narativ mačizma ili u Lovcu u raži naznake supremacije belog čoveka… Bukovskog bismo, recimo, urgentno, morali da spalimo… Da li ćemo Džejmsu Dinu ili Bogartu kao i Taličnom Tomu izbaciti sve scene sa cigaretama a da ne rizikujemo da od filma ne ostane ništa. Pre će biti da će drugačije „čitanje“ ovih klasika, umesto staljinističkog isecanja nepoželjnih likova i scena, dati opipljivije rezultate.
Posebno interesantno je da ova moralna histerija klimaks doživljava u jeku zatvaranja granica, ksenofobije, sistemske netrpeljivosti prema migrantima i u momentima kada profašističke partije kao od šale ulaze u parlamente ili ih čak osvajaju u zemljama koje sebe nazivaju liberalnim demokratijama. A da stvar bude još gora, ekstremni stavovi koji isključuju bilo kakvu debatu ukidaju umetničkim ostvarenjima pravo da budu fikcija – mogućnost da ulepšavaju, preteruju, maštaju, promišljaju, na kraju, da budu i karikaturalni.