19.12.2017.

Milan Ružić: Nekad najmanja dela mogu da proizvedu lavinu

Andrijana Živković
Dragan Stanković, privatna arhiva

Slobodan let je neprocenjiva stvar, dok pokušavamo da ga dostignemo s nogama na zemlji, razgovaramo sa Milanom koji zaista poznaje ptice

Milan Ružić

U betonskoj gradskoj džungli vreme je nedefinisan pojam, sve nekako izgleda kao da neprestano želimo da stignemo nekud, a onda se cilj pomera. Na tom putu samo mali broj ljudi dobije krila, a ta krila svakom od nas znače nešto drugo. Ovde poetičnost nije namera, a svako simboličko značenje sa krilima i letom se usvaja jer to je sinonim za ptice, ali i dokaz da smo mi, ljudi, slični pticama mnogo više nego što mislimo. Baš zato smo se odazvali pozivu Društva za proučavanje i zaštitu ptica Srbije iz Novog Sada, usporili vreme i proveli dan na Labudovom oknu (ako ne znate lokaciju, obavezno je izguglajte, nećete verovati!). I ko bi rekao?! Ptice su nas nasmejale, iznenadile, zadivile, pozirale nam i odletele. A onda smo nastavili razgovor sa Milanom Ružićem, predsednikom Društva, postavljajući pitanja kao radoznala deca na času prirode i društva.

Milan Ružić

Siva čaplja; Foto: Dragan Stanković

Kako je počela vaša ljubav prema prirodi i pticama i kako ste počeli da se njima bavite dok vam to nije postalo profesija?
Ja sam ispoljavao ljubav prema prirodi i pticama od najranijeg detinjstva, budući da sam imao priliku da tokom leta često boravim na selu i ta sklonost je samo rasla. Čak sam tokom srednje škole bio ubeđen da ću upisati biologiju, na kraju sam krenuo putem veterine. Neki prelomni trenutak je bio u jesen 2001. kada je moj otac, koji je tada bio lovac, dobio lovačkog psa ptičara, koga sam ja sasvim slučajno izveo i gde mi je on pokazao neke neverovatne stvari. Praktično je pas u meni pokrenuo pasiju prema pticama i mi smo zajedno proveli godine nakon toga. U decembru 2001. Bila je jaka zima sa puno snega, reke su bile okovane i u mom kraju gde sam tada živeo, u Čačku, pojavila su se prva jata labudova nakon nekoliko decenija i, nažalost, neki ljudi posegli su za puškama i ubili veći broj labudova. Mediji su izveštavali o tome i ja sam sa psom odmah otišao da vidim o čemu se radi i zaista smo zatekli neverovatan broj ranjenih ili ubijenih raznih ptica. Taj prizor je u meni izazvao neverovatan revolt jer sam shvatio koliko su ptice osetljiva i nežna stvorenja, koja zahtevaju zaštitu čoveka od čoveka, što je vrlo paradoksalno. Tada sam prvi put osetio dozu aktivizma u sebi, pozvao sam lokalnu televiziju, napravio prilog i krenuo dalje u medije.

Šta se desilo nakon toga?
Počeo sam da tražim ljude koji razmišljaju kao ja, što nije bilo lako u to vreme, zbog nedostupnosti informacija, sećate se, nije bilo interneta u to vreme. I nakon nekoliko meseci pronašao sam par ljudi sa kojima i danas radim i koji su moji prijatelji. Ja sam tada bio student veterine, a sada sam predsednik Društva za zaštitu i izučavanje ptica. Prošlo je više od 15 godina, a mi danas imamo zaista neverovatan tim ljudi koji radi sa istim ciljem.

Kako nešto što ima 25 grama kao seoska lasta putuje u 8.000 km udaljenu Afriku za 20 dana, a nama treba viza, avion, kerozin….

Kako i sa kojom idejom je nastalo Društvo za zaštitu i proučavanje ptica Srbije?
Naše društvo je osnovano još 1989. u Novom Sadu kao potreba da se jedna uskospecijalizovana grupa ljudi koja se interesovala za ptice ujedini. A društvo je poteklo od  Društva ekologa Vojvodine, koje je postojalo godinama pre toga. Slična društva kao naše su pre toga već bila osnovana u Sloveniji i Hrvatskoj, i to je bila tendencija u celoj Evropi – da postoje udruženja građana koja se bave pticama. U Nemačkoj ili na području Velike Britanije ona postoje preko 140 godina, a kod nas je malo drugačiji istorijski put. Naše društvo je osnovano ’89. i okupljalo je profesionalce, univerzitetske profesore, ljude koji su bili bliski biologiji i nekolicinu amatera. Izdavali smo još u to vreme stručni časopis Ciconia, koji se bavio objavljivanjem podataka o pticama, a on je danas glavno glasilo iz ove oblasti na području Srbije i šire.

Onda je Društvo dobilo pojačanje 2010?
Kada je došla nova struja ljudi, Društvo se otvara ka novim projektima, kao što je popis i zaštita ptica, a od 2010. se sve još više ubrzalo kada smo se priključili moji prijatelji i ja. Danas je ovo moderno udruženje građana koje je stalno u kontaktu sa velikim organizacijama u svetu, gde pratimo najnovija naučna dostignuća koja se koriste širom sveta i primenili smo ih u Srbiji, koliko nam uslovi dozvoljavaju.

Milan Ružić

Mala bela čaplja; Foto: Dragan Stanković

Šta je vaš opis posla?
Budući da sam doktor veterinarske medicine, čak nisam po obrazovanju biolog iako radim taj posao, ako bih ukratko opisao moje zanimanje, to je interesovanje za ptice tokom 24 sata. Interesujem se kao neko ko je znatiželjan i radoznalo, mene zanima zbog čega neka ptica živi na jednom prostoru a nema je na drugom, zašto kod mog prozora ima 120 vrabaca a u susednoj ulici ih ima samo pet, zašto se laste ove godine sele kasnije… Mi koji se bavimo pticama pred sebe postavljamo više pitanja nego što možemo da damo odgovora.

Mi, ljudi, vezani smo za prostor, statični smo i moramo da budemo u svom okruženju čak i kada nas guši i vrlo teško se odlučujemo da ga promenimo, za razliku od ptica koje samo odlete

Kako vam idu odgovori zasad?
Na neka pitanja sami dolazite do odgovora, na druga imate odgovor od ljudi koji su do njih već došli ranije, a na neka pitanja nećete odgovoriti do kraja života, što i jeste prava draž. Svako ko misli da je za života otkrio sve taj je u velikoj zabludi.

Milan Ružić

Labudovi; Foto: Dragan Stanković

Šta sve obuhvata terenski rad?
Nema kvalitetnog terenskog rada bez dobre pripreme. Mi smo pet godina prikupljali podatke za potrebe evropskog Atlasa ptica gnezdarica i ne možete otići nigde tek tako. Pripreme počinju od karte, moramo znati gde se nalaze koje ptice u kojoj brojnosti, odnosno koje gustine. To znači da kolege koje se bave mapiranjem – opcrtavanjem ruta kojima ćemo se kretati treba da nam obezbede tu informaciju. Pripremamo alat – mapama, GPS i slično, ali i specijalizovanu opremu kao što su durbini za posmatranje ptica, dvogledi, snimači zvuka i sl. Nekad idemo na teren kada neko čini krivolov, tada prikupljamo podatke da obavestimo policiju, pa se tada terenski posao razlikuje od ovog prethodnog o kome sam pričao.

 

Koliko su uspešne vaše akcije protiv lovokradica?
One jesu uspešne, ali mi se čini da pravosudni sistem ne prati tu efektivnost koju mi možemo da postignemo. To nas ljuti, mada ne obeshrabruje. Mnogo ljudi se bavi nelegalnim aktivnostima prema prirodi, bilo da zagađuju reku ili kradu pticu iz prirode, ranjavaju je ili truju… to smeta nama kao građanima ove države, a posebno kada neko ugrožava ptice koje su sastavni deo naših života. Dešava se da ljudi zovu iz Beograda i kažu da im smeta što više nema vrabaca kod njih na terasi ujutru kada piju kafu. Dakle, ljudi osećaju nedostatak nekog elementa na koji su navikli i sami se osećaju ugroženo, a to smeta. Ljudi znaju da kada nestane ptica, nestaće i nas.

Kakva je veza između ptica i čoveka danas?
Čovek je toliko izmenio prostor na kome živi da ptice procenjuju da li mogu da ga iskoriste ili ne mogu. Nekada je u Vojvodini živelo više hiljada velikih droplji, a danas ih je ostalo samo devet! To je toliko malo da one mogu da nestanu za jedno pre podne. Razlog su promene – nestale su velike stepe i prostor je takav da za tu pticu nema mesta. S druge strane, vrapci koje mi znamo, laste i gugutke nisu živele ovde u ovolikom broju na ovom području. Mi smo intervencijama u prirodi nekome nešto napravili, a nekome oduzeli. Ptice koje su se prilagodile kao te čaplje koje su ostale direktno zavise od nas, ako bismo presušili ribnjake u Vojvodini, one bi ostale bez hrane i mogućnosti da nađu nova slična mesta u blizini jer smo močvare već uništili. Tako da je međusobna veza ogromna.

Milan Ružić

Žuta čaplja; Foto: Dragan Stanković

Sada ima oko 360 vrsta ptica u Srbiji, a kako je bilo ranije?
Mi smo dobili neke vrste, promenom klima i staništa neke mediteranske ptice su nam došle, dok smo neke izgubili. Kroz prostor i vreme menja se broj. Pre mnogo godina sigurno je bilo više vrsta jer nije bilo hemije, veštačkog đubriva i pesticida, sada je brojnost dosta manja u odnosu na pre sto godina.

Šta je ono što vas najviše fascinira kod ptica pa se tome iznova i sa strašću vraćate?
Pa… ljubav. Ptice imaju jednu neverovatnu sposobnost, a to nije samo da lete. Kako kaže naš uvaženi član Vasić: „Ptici kad nije dobro, ona jednostavno ode.“ Mi ljudi smo vezani za prostor, statični smo i moramo da budemo u svom okruženju čak i kada nas guši i vrlo teško se odlučujemo da ga promenimo. Ali ako udarite rukom u nešto i uplašite pticu, videćete da ona u roku od nekoliko sekundi ode i promeni mesto. Ona sebi drugačije definiše život i to je ono što nas fascinira. Kako nešto što ima 25 grama kao seoska lasta putuje u 8.000 km udaljenu Afriku za 20 dana, a nama treba viza, avion, kerozin…. da bismo prešli od tačke A do tačke B. Čovek je ovako pametan i moderan jako limitiran. One su jednostavne i mi im se divimo.

 Mi koji se bavimo pticama pred sebe postavljamo više pitanja nego što možemo da damo odgovora

Koja je sličnost u ponašanju između ptica i ljudi?
Ptice traže druge pripadnike svoje vrste i veoma su socijalna bića. Čovek ima potrebu da bude okružen porodicom, prijateljima, kolegama, i tu nalazi svoj mir, bezbednost, ljubav… i ptice su takve. Pice vole da putuju kao i ljudi. Iako smo limitirani, mi volimo da promenimo prostor, a one to rade redovno. Ptice se kinđure, vole da su lepe i uredne. One se udvaraju na sličan način kao ljudi. Kod većine ptica mužjaci su ti koji su lepi, a ženke su malo neuglednije, one moraju da brinu o jajima i ne žele da budu viđene, dok se mužjaci šepure, pokazuju, vole da pevaju. Onaj ko je najdominantniji, on ostvaruje potomstvo. Slično je i kod ljudi, to je prirodna pojava.

Da li imate omiljenu vrstu ptica?
Uh… teško mi je da izdvojim, ali sam večiti zaljubljenik u sove. One su obeležile dobar deo mog života, nekako sam sebe kroz njih najviše profilisao i uradio najviše u profesionalnom smislu, upoznao mnogo zanimljivih ljudi iz Srbije i inostranstva. Zamislite, pre desetak godina bilo je normalno da vidite da neko ubija sovu iz puške iz sujeverja, danas to nije tako. One su specifične jer su jedine ptice nalik ljudima, zbog pozicije očiju, kljuna koji podseća na nos i inteligentnog pogleda.

Milan Ružić

Divlje patke gluvare; Foto: Dragan Stanković

Šta su vam dalje ambicije?
Mi se vodimo krilaticom da želimo da živimo u društvu užem, a zatim i širem, jer smo svi deo sveta u zajednici u kojoj se ljudi brinu jedni za druge, ali i za prirodu i ptice. Verujemo da mora da se ostvari neki sklad. Čovek mora da bude mudriji. Čovek danas primitivnije od čoveka iz kamenog doba koristi svoje resurse. Mi kojima je sve dostupno i koji možemo sve da proizvedemo, uništavamo prirodu i bahatimo se nad njom. Naša filozofija je da budemo okruženi ljudima koji to razumeju, kada ljudi razumeju i vole neki predmet, onda počnu da brinu o njemu. To je jedan zatvoreni krug. Sve zlo i mržnja javljaju se iz velikog neznanja. Mi smo gledali kako se ljudi menjaju, na dečjim kampovima uhvatimo pticu i damo je detetu u ruke da je pusti i oseti trenutak kada se ona vraća svojoj slobodi. To je neprocenjivo! Dete neće nikada u životu nakon toga poželeti da puca na nju, niti da joj bilo šta loše uradi jer shvata koliko je to malo nežno i nejako, baš kao on, kao mali čovek koji ima ograničenja u životu, on je rame uz rame uz tu ptičicu. Imamo članove koji su bili lovci, ali više nisu. Sada žele da spasu jednog orla danas da u njemu može da uživa milion ljudi, a ne da ga ubiju i stave u svoju dnevnu sobu – to je ogromna razlika!

Poruka za kraj.
Molim svakog da obrati pažnju na svet oko sebe. Nekad najmanja dela mogu da proizvedu lavinu korisnih i divnih stvari. Upoznajte Srbiju! Ljudi koji žive ovde nisu svesni koliko je ovo predivna zemlja koja krije čudesa na raznim mestima. Mislio sam da neke stvari mogu da se vide samo na filmovima, ali one se nalaze tu, iza ćoška. Kada upoznate nešto, onda ćete ga zavoleti i mnogo bolje razumeti.