Osmi mart, žena, majka, muškarac, tata, Sport Billy, supersak, supersnaga i karanfili… 11 njih u buketu
Sjećam se, kad sam bila mala, jedva sam čekala da narastem pa da budem glavna faca na Dan žena. To je onda baš bila velika stvar. Slavile su se žene, nije mi bilo jasno zbog čega, zašto se žene slave a muškarci ne, ali nije mi ni bilo bitno, jer samo sam htjela da napokon dobijem tih 11 karanfila… (obično su žene dobivale manje, po pet, ali pošto sam ja sanjala o bogatom mužu, onda sam zamišljala kako ću jednom slavodobitno primit buket od 11, ponosna i sa širokim osmijehom, ko da dobijam Titovu štafetu na trajno čuvanje…).
Pisali smo sastave. Crtali čestitke za majke. Obožavali smo svoje mame taj dan, i one su bile sretne. Ni dalje mi nije bilo jasno zašto tako kolektivno ne obožavamo tate, ali nisam išla u dubine razmišljanja jer je ipak trebalo koncentracije i inspiracije za napisat sastav Moja majka za domaći. Tu je svako razmišljanje o tati ili muškarcima kao vrsti samo moglo smetati. Jer logično je da su žene snažne, lijepe, kraljice svemira. Sve. Samo zato jer su žene. Nije tu bilo puno razmišljanja.
One žene koje još nisu dostigle očekivanu društveno poželjnu razinu ljepote i dobrote, na putu su da je dostignu. Ali nisu same, tu je pomoć kremica, seruma, šminke, odjeće, boja, preparata, čuda, smanjivača struka, povećavača guzova, napumpavača usnica, magije, tarota, graha, proročica, life coacheva…
Danas više nema karanfila. Mi, žene, postale smo ljepše i bolje, pa očekujemo i da ćemo dobiti nešto ljepše i bolje od karanfila. One žene koje još nisu dostigle očekivanu društveno poželjnu razinu ljepote i dobrote, na putu su da je dostignu. Mukotrpnom putu. Ali nisu same, tu je pomoć kremica, seruma, šminke, odjeće, boja, preparata, čuda, smanjivača struka, povećavača guzova, napumpavača usnica, magije, tarota, graha, proročica, life coacheva… A da ne bi skrenule s puta poboljšanja, imamo reklame i instagrame da nas revno podsijećaju lupajući nas šibom po nesavršenim prstićima kad poželimo posegnut za nečim finim, slanim, masnim i nezdravim.
Mislim da je ženina supersnaga upravo ono što većina žena ne voli, a to je da u svakom trenutku zna gdje je što, što kome treba, tko je gladan a ko tužan
I sve se opet vrti oko nas. Ništa muškarci, oni nam ne trebaju, možemo mi to sve same (iako, paradoksalno, jedini idealan muškarac nam je Sport Billy, sa svojim supersakom iz kojeg izvlači ostvarenja svih naših snova), i naravno, ne uljepšavamo se da bismo se svidile njima nedajbože, ja moju ultrakratku minicu nosim isključivo zato da se svidim sama sebi, molim lijepo.
Šta će mi muškarac, da vodim računa o tome koliko čitavih čarapa gospodin ima u svakom trenutku, da li mu je čista odjeća za trening i podsjećam ga gdje što stoji u kući? Pa mi, žene, evo se već čitavo stoljeće borimo protiv prljavih čarapa, da budemo „jednake“ njima, i potpuno neovisne o njima (osim, naravno, ako je supersak krcat novcima, e onda može da ovisimo, dapače, njegov novac nas pretvara u nezaštićene mačiće kojima treba sklonište i pažnja i novo krzno jednom tjedno).
Danas više nema karanfila. Mi, žene, postale smo ljepše i bolje, pa očekujemo i da ćemo dobiti nešto ljepše i bolje od karanfila
Ovako kad se zamislim, osobno mislim da mi, žene, gledamo krivo na ulogu žene danas u društvu. Mislim da je ženina supersnaga upravo ono što većina žena ne voli, a to je da u svakom trenutku zna gdje je što, što kome treba, tko je gladan a ko tužan, kome treba prostora, kome treba zagrljaj a kome osmijeh, vodeći računa o datumima, obljetnicama i obavezama, sve to dok smišlja šta će sutra skuhati, pritom izgledajući poželjno, da bi bila u stanju zadovoljiti Njegove i fizičke i psihičke potrebe.
Zato, drage Žene, ako vas vaš On nazove na posao da pita „gdje su mi čarape“, vi mu odgovorite „u ladici za čarape“, a on pita „gdje je ta ladica“, nemojte doživljavat živčane slomove jer već pitanja takvog tipa znače da smo po defaultu superiornije od Njih.
(P.S. Moj buket karanfila još nisam dobila, za dostave obratite se redakciji)