24.07.2018.

Bili smo u Beogradu ispod Beograda

Maja Radivojević
Maja Radivojević, @beogradispodbeograda

Šetnja po beogradskim podzemnim hodnicima je otkrivanje lavirinta istorije, mesto na kome preti opasnost da se ponovo zaljubite u dušu grada koji već volite

Beograd ispod Beograda

Ti, međutim, dišeš, u noćnoj tišini,
do zvezda, što kazuju put Suncu u tvoj san.
Ti slušaš svog srca lupu, u dubini,
što udara, ko stenom, u mračni Kalemegdan.
Tebi su naši boli sitni mravi.
Ti biser suza naših bacaš u prah.
Ali se nad njima, posle, Tvoja zora zaplavi,
u koju se mlad i veseo zagledah.
A kad umorno srce moje ućuti, da spi,
uzglavlje meko ćeš mi, u snu, biti, Ti.

Ovo je jedini dostojni početak teksta o Beogradu. Miloš Crnjanski i njegov lament. Ponekad mislim da Beograđani, kao i ljudi iz drugih gradova, znaju da kažu mnogo više stvari o Parizu, Rimu, Londonu… Kao da zbog toga što u ovoj prestonici obitavamo zaboravimo da na nju zaista i obratimo svesnu pažnju i ukažemo joj dostojno poštovanje. Srećom, postoje ljudi koji ne odustaju od širenja usmene i pisane reči o našem belom gradu, koji je u 9. veku dobio naziv Beligrad.
Zoran Lj. Nikolić jedan je od čuvara nepresušne ljubavi prema Beogradu i on me je, jednog vrelog beogradskog dana, proveo kroz jedan isečak Beograda koji leži u podzemlju, a govori stotinama jezika usled svoje bajkovite i ne tako bajkovite istorije.

Beograd ispod Beograda

Tog dana bilo je vrelo. Hodala sam koordinatama 44°49’14” severno i 20°27’44”, svesna toga kuda sam se uputila, počela sam da obraćam malo više pažnje na Beograd. Prolazeći Vasinom podizala sam pogled nagore. Tamo me dočekuju skamenjene Afrodite, balustrade iznad nekih šalukatra, redovi stubova. Nažalost, vrlo brzo pogledom hvatam i sjaj stakla koje polako i ponegde menja rukom klesane stubove. Shvatam da se Beograd menja i da, ako ne budem pozornija, neću uspeti ni da ga se sećam, ako ne pohranim u menoriji jednu ozbiljnu istorijsku estetiku.

Beograd ispod BeogradaBeograd ispod Beograda

Beograd koji leži u podzemlju govori stotinama jezika o svojoj bajkovitoj i ne tako bajkovitoj istoriji

Stižem na mesto sastanka, do dike grada koju strancima pokazujemo, a kasnije u tekstu ću shvatiti koliko smo je malo, zapravo, pokazali. Šetnju po uzglavlju Beograda krećemo od Spomenika zahvalnosti Francuskoj, od one krilate dame.
Prva stanica je Rimski bunar, čija se dubina okvirno meri visinom Palate Albanije. Prošli smo pored Stambol-kapije, koju su snažni vojnici svojevremeno pokušavali da osvoje ovnovima.
I došli do ozidanog Rimskog bunara, koji je širok oko tri i po metra i oko koga je upleteno 212 stepenika. U sâm bunar se ne silazi. Ali dovoljno je da se s vrha proviri i oseti hladnoća ozbiljnih dubina. Gospodin Nikolić podelio je i pikanterije koje se tiču bunara. Naime, ni manje ni više, reditelj Vertiga, ser Alfred Džozef Hičkok, u jednoj poseti Beogradu, tražio je da ga odvedu na najstrašnije mesto u Beogradu. Kada je izašao na površinu, izjavio je, kako se danas prenosi, da ovakva mesta nose istinsku estetiku strašnog i večnu inspiraciju.

Beograd ispod Beograda

I istina je, bunar u sebi pohranjuje i ono lepo, ali i ono večno mračno. Iz nešto novije prošlosti o tom mraku svedoči čuveni film Dušana Makavejeva. Kada je jedan čovek gurnuo ljubavnicu, ona je upala u bunarski cilindar, u filmu Eva Ras, i smrtno je stradala. Danas to gledamo zabeleženo u filmu Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a.

Kod Defterdareve kapije iznova osećam eksploziju ljubavi prema Beogradu. Taj pogled, što bi Englezi rekli – The Pogled, nema cenu ni u jednoj valuti. Dva vodena giganta spajaju se u jedno. Ušće

Beograd ispod Beograda

Dalje krećemo put topovskog gnezda, koje se nalazi u blizini onog stamenog pobedonosnog čoveka koji je ponosito nadvijen nad dvema rekama. Do topovskog gnezda stiže se stepenicama koje vode nadole, zatim uzanim hodnicima, a onda se penjemo, idemo nagore. Moram priznati za one koji su malo klaustrofobični, duži ostanak u topovskom gnezdu nije najprijatniji doživljaj, ali budući da nema potrebe da se dugo ostaje gore, sasvim je prihvatljivo. Naročito kad shvatite da su vojnici na tom mestu spavali sedmicama. Na minijaturnim krevetima u spavaonici za dva vojnika neka dva mladića uspavljivala su se i budila. U gnezdu su ostale čak i trubice koje su onomad služile za ventilaciju. Interesantno je da je kriterijum „posade“ za ovakvo mesto bio isti kao pri izboru ekipe za tenkove. Morali ste biti mršavi, žilavi momak, bez straha u klaustrofobičnim prostorijama.
Dok sam izlazila odatle, pogled mi je bio najviše usmeren na tu armiranu spavaonicu. O čemu je jedan mladi čovek, pun potreba i želja, mogao da razmišlja dok se spremao da spava?

Lapidarijum vrvi od spomenika istorije, koji stoje i čuvaju vekovne tajne. U njemu su i nadgrobni spomenici Singidunuma, kao i sarkofazi

Dalje polazimo put čuvene Barutane, na čijem ste platou možda bili i slušali nekog disk-džokeja. Prolazom kod Defterdareve kapije idemo i iznova osećam eksploziju ljubavi prema Beogradu. Taj pogled, što bi Englezi rekli – The Pogled, nema cenu ni u jednoj valuti. Dva vodena giganta spajaju se u jedno. Ušće. Sava koja je bistrija, ima svetliju zelenu ili plavu boju, dodiruje smeđi i zamućeni Dunav. Razlika boja na mestu spajanja stvara relativno pravu liniju razgraničenja dužinom čitavog ušća.

Beograd ispod BeogradaBeograd ispod Beograda

Oko barutnog magacina (u kom se, je li, čuvao barut) sredinom 18. veka izgrađen je izuzetno jak zaštitni bedem. Danas je Veliki barutni magacin delimično obnovljen i uređen. Austrijanci su ga čak, u najslavnije doba, i zvali Gibraltar na Dunavu.

Zašli smo malo dublje. Verovatno, dok ste plesali i ispijali piće na nekom koncertu, niste bili ni svesni da je nedaleko od vas pohranjeno istorijsko more rimskih skulptura. Lapidarijum vrvi od spomenika istorije, koji stoje i čuvaju vekovne tajne. Tu su i nadgrobni spomenici Singidunuma, kao i sarkofazi.

Izlazim iz magacina malo promenjena i lagano se Karađorđevom šetamo do konačnog odredišta – vinskih laguma, gde zaokružujemo priču boemskim elementima uz domaće vino, sjajne domaćine, večno interesantne priče i anegdote i meditiramo nad upijenim.

Hičkok je u jednoj poseti Beogradu tražio je da ga odvedu na najstrašnije mesto u Beogradu. Kada je izašao iz Rimskog bunara, izjavio je, kako se danas prenosi, da ovakva mesta nose istinsku estetiku strašnog i večnu inspiraciju

Beograd ispod Beograda

U prostoriju ulazi grupa Britanaca i Australijanaca. Prilazim im i želim da ih pitam koji je njihov utisak o Beogradu, tačnije, želela sam da čujem kojim dvema rečima bi asocijativno opisali Beograd. Reči su bile: Žurke, sjajna hrana, jeftino, prijateljski, interesantno, zabavno. Znala sam da je to uvreženo mišljenje o prestonici, ali nijedna od reči nije opisivala ovo što sam doživela: gorostasno, veliko, velelepno, hrabro, turobno, neizvesno, stameno.

Beograd ispod Beograda

Za klaustrofobične boravak u topovskom gnezdu nije najprijatniji doživljaj, ali tamo se dugo ne ostaje, te je sasvim prihvatljivo. Naročito kad shvatite da su vojnici na tom mestu spavali sedmicama

Po ko zna koji put shvatila sam koliko sam malo dala Beogradu, ne znajući dovoljno o njemu, ne ceneći onaj tamo kamen levo, na kom je možda neka majka dojila dete kad su pucali i iza kog se sakrila i preživela. I sad je, zbog tog kamena, to dete nečiji deda.
Zato sada kažem: hvala ti, Beograde, što si tako lep i siguran, što odolevaš svima nama, ljudima, koji često ne umemo da pomazimo tvoj kamen-temeljac. Jer ti nisi ništa kriv.
Samo stojiš, opasan bedemima, tu si za nas.

Beograd ispod BeogradaBeograd ispod BeogradaBeograd ispod BeogradaBeograd ispod Beograda

 

Duh starog Beograda živi u gradskim poslastičarnicama

Narodni muzej ponovo radi!