Ako vam je Božo Vrećo enigma i pitate se šta se krije iz audio-vizuelnog prizora koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, i nas je intrigirao, zato smo ga pozvali da razgovaramo
O glasu, muzici i tekstovima Boža Vreća najbolje govori njegov četvrti autorski album Pandora, gde se on potpuno prepustio sevdahu, dozvolio da ga sasvim obuzme i iz njega izađu pesme koje se slušaju u tišini, dok dozvoljavate da i vas obuzmu emocije do stanja transa u kom je bio dok ih je stvarao. O Božu, čoveku koji je u isto vreme osoba stara 500 godina i avangarda, govori svaki njegov odgovor kroz naš razgovor, koji svojom iskrenošću jednako deluje kao i njegova muzika – izmešta vas iz lične zone komfora pa, iako ga vidite po prvi put, jednostavno mu verujete.
U šali kažem pre mesec dana nekome ko je tek otkrio vašu muziku da ću raditi s vama intervju, nekoliko dana kasnije saznajemo za koncert i, evo, sada stvarno razgovaramo.
Sve se poklopi. Ja nekako vjerujem u taj trenutak. Neki otkriju kasno, ali čini mi se da je to njihovo pravo vrijeme za otkrivanje moje muzike, razgovora i suradnje. Sinoć pričam s Vasilom, imam pjesmu za peti album i radiću sa njim duet. I kažem mu jednostavno nije bilo vrijeme da ti je ranije pošaljem, ali ću ti je poslati sada i ako uspjemo, onda bismo je propjevali prvi put na Kolarcu. To ti je život. Samo ako ga ne kontrolišeš. Ako zategneš s jedne strane, drugu zatvoriš. Moraš da otpustiš i samo se prepustiš.
Da se sada vratimo na početak, kada ste otkrili sevdah? To je bilo u momentu kada ste doživeli potpuni emotivni krah, a zatim se izdigli kao feniks. Šta se tada dogodilo?
To je bilo ljubavno razočaranje. Izašao sam duge veze i u sevdahu sam pronašao svog savršenog partnera. To je bio žanr koji meni pripada, u kome sam se potpuno pronašao i sa kojim sam se vratio u prošlost, u moje odrastanje, jer je mama uvijek slušala sevdah. Odrastao sam sa sevdalinkom, ali nikad nisam ni sanjao da ću se jednog dana baviti glazbom profesionalno i da će sevdah biti žanr koji će biti moja misija i moj životni put. Iz sveg tog ljubavnog bola i patnje sam stvarno kao feniks izašao iz tog pepela i izdigao se iznad svega toga što je do tada bio moj život.
O meni se apsolutno sve zna, više ništa ne možeš da mi prišiješ što nisi ranije i što ja nisam sažvakao i, ako je bilo ružno, ispljunuo
Tada ste se preselili u Sarajevo gde niste imali nikoga i ništa, a onda je došlo sve.
Živeo sam u Beogradu, završio studije i preselio se jer je Sarajevo kolevka sevdalinke, gde su se najveći izvođači slivali i ostajali iako nisu bili primarno rođeni tamo. Prešao sam stvarno hrabro, ludo i odvažno u grad koji mi je do tada bio nepoznat, stran, gdje nisam imao nikoga na koga bih se mogao osloniti sem na dragog Boga. I stvarno vjerujući u sebe, Boga i svoj talenat, uz istrajnost i tu neku moju luckastu vjeru da će se san ostvariti. Ako nemaš to nešto djetinje, nešto lepršavo u sebi što konstantno titra, onda je sve suludo. I sve je počelo da se otvara sa svih strana kada sam se jednostavno prepustio muzici. Onda sam eksperimentisao sa akapela pjevanjem i želeo da vidim kako to dopire do ljudi, da li moj glas njih lječi, da li ih dotiče ili ih raznježi i razoruža. Želeo sam da dopre do njih toliko da im promeni nešto jako važno u životu kao što je bio slučaj kod mene. I za nepunih godinu dana svi mediji su se zainteresovali. Od uha do uha, od usta do usta, ljudi su pričali o tome. Izvirivali su pitajući se da li je glas muški ili ženski jer im zvuči između. Neki su mislili da je nasnimljen glas jer im je davao utisak starine, po čemu je sevdah i zapamćen. I stvari su se počele razvijati.
Kako je izgledao taj intimni trenutak u kome pesma počinje da leči i sa kojom pesmom je sve počelo?
Bilo je zaista teško. Nisam imao dovoljno novaca da rentam neki stan, nego je to bio mali hostel u starom djelu grada. Zima, taj mali pendžer, prozor kroz koji gledaš grad i sve ti je poprilično sivo, ali ipak nekako vjeruješ da će stvari doći na svoje. Vjeruješ u sebe. Zaista sam bio tvrdoglavo uvjeren da to vrijedi, da mora da pređe na viši nivo i da ljudi moraju šire da čuju u tome.
Među prvim pjesmama bila je Oj Zumreto dušo moja. U mojoj izvedbi je dobila tu neku strašnu širinu jer sam je otpjevao na svoj način. Ta moja izolacija i usamljenost u tom gradu me je inspirisala da se vratim karasevdahu i tim tekstovima koji nose strašnu neuzvraćenu ljubav unutar sebe i onda sam se intimno pronalazio u njima i pjevao ih sa puno duše i ljudi nisu mogli da ostanu imuni na to. I iz mjeseca u mjesec ja sam gradio svoj svijet ne pomerajući se iz tog hostela. Celu godinu sam živeo u tom sobičku dva sa dva, ali mi je srce bilo puno jer sam svaku noć odlazio u tu sobu ispunjen nekom novom nadom i dozom ljubavi. Bilo je različitih komentara, živimo u takvom okruženju, gdje je nepojmljivo da muškarac pjeva sopranske visine, da je kastrato glas, međutim, doprlo je do onih do kojih je trebalo. Onda je došlo do suradnje sa Halkom, mojim bendom sa kojima sam radio tri godine i prvi album.
Uspešno ste radili u bendu, ali ipak ste se odlučili za solo karijeru.
Sa solo karijerom sam krenuo na startu i onda sam se ponovno vratio njoj jer mi je ona primarno bitnija. Mnogo je intenzivnija i što se tiče mog stvaralačkog rada i mog izraza, i ja sam mnogo sretniji kao solista. Ja za koncerte i određene projekte pozivam umetnike sa kojima želim da surađujem i dijelim istu emociju. To je meni dato na volju, bez ikakvog pritiska i stega.
Kada isplačem svoje pjesme dok ih pišem, znam da su one spremne da dotaknu druge
Muzičari sa kojima radite su zaista veliki, kako birate one sa kojima ćete stvarati?
Isto kao i pjesme. Sada radim autorske pjesme i cijeli četvrti album Pandora je autorski, dakle, svi tekstovi i muzika su moji. Zaista sam ponosan na to jer sam se odmakao od krute forme da stalno ispjevavaš dvadeset poznatih sevdalinki kao da nijedna više nije stvorena. Kada sam vidio da mogu da zapisujem i da imam za to dara, onda se sve poklopilo. Ti kao kantautor daješ potpuno sebe. Kolika je razlika između performera, onog ko izvodi sevdalinke i onoga ko živi sevdah izvodi. Nije bilo dvojbe, kada sam ušao u sevdah, to je bilo za cijeli život. Sve je podređeno sevdahu, pa i moj privatni život, ali to je zato što tome prilazim srcem, a tako su odabrani i svi suradnici – dakako srcem. Volim da radim s ljudima koji me ne crpe, koji nisu umišljeni i gordi, koji imaju puno ljepote i dobrote u sebi. Ja se zaljubljujem u ljudsku dobrotu i iz nje se rađa sve ljepo. Radim samo sa dobrim ljudima i dobrim muzičarima. U ovom poslu ima i oprečne strane, ali ja ne želim da me ta oprečna strana dotiče. I preko Vasila, Miroslava Tadića, Meirime Ključo i sada ću vjerovatno raditi novu pjesmu sa Vukašinom iz IRFM-a, to je prekrasna družina ljudi koji imaju zajedničku energiju i koji se, na kraju krajeva, vole. Vole muziku jedni drugih, osobnost jedni drugih i ne stoje jedni drugima na putu, a to je danas rijetko. Pokušavam da ih sve energetski obgrlim oko sebe i da stvaramo ono što se zove umjetnost.
Kao magistar arheologije istraživali ste sevdalinke od pre 500 godina koje i danas bude emociju. Kakav je spoj duge istorije sevdaha koja budi strahopoštovanje i vašeg izvođenja sevdaha danas, u 2017?
To je veliki pomak. Da nije tako, ne bi bila takva ni reakcija ljudi. Sa Lejlijom je nekako krenulo i ta neka patina i tragedija koju sam ispjevao je i bila kao da je nastala pre 500 godina. Niko nije imao nikakvu dvojbu, čak su bili fascinirani kako je moguće u ovom dobu stvarati takav tekst, a opet ga ispjevati tako sakralno, na neki način duhovno. Ja sam vratio sevdalinki dozu duhovnosti, mističnosti – mitološku notu koja joj je bila oduzeta. Pedesetih, šezdesetih godina tekstovi su postali banalni i miješani su sa turbofolkom i nekim melosom koji ne pripada sevdalinki, nego je samo skrnavi. Tako da sam se ja iščupao iz svega toga i ponosan sam na to što radim danas. To je fuzija sa džezom, soulom i sa nekom neidetificiranom muzikom koja je najviše eksperimentalna. Ja volim da to zovem eksperimentalnom jer zaista ide u neke sfere koje nama nisu poznate, a koje su dio nas. Koje mi možda otkrivamo tek kad čujemo ili prepoznajemo tek kad čujemo da su dio nas. Tako da volim da komuniciram sa različitim tradicionalnim formama u svijetu sa tom džezi notom u improvizaciji, soulom i bluzom jer je bluz srodan cijeloj naraciji sevdalinke, a opet volim da ima soula koji uvodi u tu lepršavost i zanesenost. Otkud znam, da možeš uz sevdalinku da se opustiš bez obzira na to što je tako težak tekst, da uploviš u to iako osjećaš patnju koju tekst donosi – da si u nekom transu. Taj trans mene oslobađa. Ta melodija vas tjera da istrajete u tome što vam je bitno i da nikad ne gubite nadu. U mom albumu Pandora ostali su samo nada i ljubav. To će ljudi pronaći, jednostavno – ljubav ih obajsa, nada ispuni i treće je samo da vjeruju u sebe.
Koliko god moja krhkoća tijela vizuelno izgleda, nije nikako salomiva – kao trska koja na vjetru se svija, ali ju je nemoguće iščupati
Vaši koncerti ostavljaju utisak nekog svečanog čina zbog dvorana u kojima pevate i vaše odeće, a u isto vreme su veoma intimni. Kako izgledaju pripreme?
Iskren da budem, ne pripremam se tako značajno. Pripremim šta ću da nosim jer su sve moje kreacije. Negdje sam odustao od nošenja kreacija drugih jer smatram da imam dovoljno stila i znam što mi dobro stoji. To su minimalistični krojevi. Bitno mi je da kažem i to, jer sav uvod u spremanje za moj koncert izgleda tako što mi je bitno da znam koji je to teatar, dvorana ili prostor na otvorenom, zato što želim da me taj prostor inspiriše za moju kreaciju. Eto, koncert na otvorenom koji će biti na tvrđavi u Šibeniku, gdje se cijeli grad vidi – vi naprosto morate imati nešto što leprša na toj visini. Trudim da sve to ukomponiram, to je dio mene, dio moje prirode. I onda napravim repertoar, ali volim i da iznenadim. Da osjetim kako publika diše i kad osjetim da su uvučeni unutra, onda ih tako snažno obgrlim cijelom pjesmom, energijom, smijehom, suzama. Ja vidim kako oni plaču, kako ridaju dole, kako se smiju, kako se vrpolje i vidim da je energija nesputana i da se ne štede, a to kad se čovjek ne štedi bilo u ljubavi ili poslu, ti znaš da je to prava stvar. I onda sledi taj momenat kada se ne čuje ni mušica, a 1.000 ljudi je ispred vas, onda znate da imate njihovu pažnju i da je to što radite zaista Božji dar na kome se zahvaljujem svaki dan. Ali je slobodno i nema previše kontrole, volim da pulsira.
Koncert je katarzičan i za vas i za one koji su ispred vas. Vi se otvarate i ogolite do krajnjih granica bez straha pred publikom. Gde je granica, je l’ ostane nešto skriveno što čuvate samo za sebe?
Ja se uvijek prepustim. Na par pjesama ja toliko zaridam da treba da prođe taj minut dok ne počnem pjesmu, ali dok ja plačem, plaču i ostali i taj trenutak tišine koji nas dijeli do početka pjesme je blagodat. On je dio koncerta, dio života našega, jer mi živimo život koji je satkan od suza i od smijeha i ako to nije na koncertu, onda ste vi lažan interpretator i lažno predstavljate sebe. Ja ne želim da lažem, kod mene su uvijek sve karte na stolu, nema tajni, samo je bitno vrijeme kada ćete pričati o tome, a kada se bavite javnim poslom, morate dozirati, ali nikako da se štedite i tajite. O meni se apsolutno sve zna, ali više ništa ne možeš da mi prišiješ što nisi ranije i što ja nisam sažvakao i, ako je bilo ružno, ispljunuo.
Kažete da su u vama spojene tri vere u jednoj i nazivate je sufizmom, odnosno ljubavlju. Koliko je vaša vera jaka i kako se nosite kada je ona na ispitu?
Ja i u teškim trenucima, kada je iskušenje, znam da je to naprosto došlo i da je tako trebalo da bude. Nijednog trenutka ne sumnjam! Tada naprosto ne možete svjesno da se izvučete iz situacije dok vam se nešto ne desi što vas patosira pa opet imate taj rivajv, neko izdizanje iznad te situacije koja vama nije okej. Međutim, Bog se postara i za to, ojača vas i spremi i posle toga vas višestruko nagradi. Meni su se dešavalo par ružnih stvari iz kojih sam isplivao na dostojanstven način. Divno je što na mojim koncertima ima samo dobrih ljudi, koji nemaju komplekse i predrasude, a kada je tako, bude teškoća u životu, ali ti ih lakše prebrođavaš, nekako nikada nisi sam. A nesretni ljudi su nesretni i okruženi hiljadama ljudi, njima nema pomoći, pomoć moraš pronać u sebi, u sopstvenoj vjeri, u ljubavi. Moraš voljeti, ne možeš mrzeti. Ja nikoga ne mrzim, pokušavam voljeti i ljude koji to možda ne zaslužuju jer negdje mislim da meni to nosi dobro. Treba voljeti šta god da se dešava oko vas, volite i iz prkosa!
Volim minimalizam, ali minimalizam koji ima višeslojnost u sebi
Svako od nas je muško i žensko u isto vreme, samo je kod vas to naglašeno i vidi se na prvi pogled. Šta volite kod žene u sebi, a šta kod muškarca?
Volim da sam emotivno i u jednom i u drugom, da i kao muškarac i kao žena to osjećam i dajem kroz svoju umjetnost, ljubav i razgovor. Ne treba se toga stidjeti, ja se time ponosim. Ženska priroda je možda ranjivija, ali me ona i prije iščupa u nekim trenucima, jer muškarac koliko god da je jak fizički, žena je mentalno snažnija. Čak ja kažem za sebe da mi je mozak posve ženski. Ja volim i svoju bradu i dugu kosu, i vizuelno i energetski volim da njegujem i mušku i žensku prirodu i da iz njih crpim ono najbolje. Da nekada kada bi žena zakazala, ustuknula ili se prepala, da nastupi ta muška strana koja je zaštitnička, prkosna, oprečna i jaka. A opet nije ni ta žena nježnica koja bi se dozvolila gaziti. Obe moje strane su jake, nijedna nije mekušac, i to se vidi i osjeti. Koliko god moja krhkoća tijela vizuelno izgleda, nije nikako salomiva. Kao trska koja na vjetru se svija, ali ju je nemoguće iščupati.
Majka vam je najveća podrška s obzirom na to da ste rano ostali bez oca i svako hvala za ono što ste sada posvećeno je njoj. Šta biste rekli drugim majkama i deci koja su različita?
Da dijete treba prihvatiti takvo kakvog ste ga rodili i da ga ne mijenjate, ni vi, ni društvo. Da ga čak hrabrite u tim stvarima, jer svi smo različiti. Bitno je da vaše dijete sljedi put zbog koga je stvoreno i zbog koga je tu. Ona me nije mijenjala nijednog trenutka i nije se libila suprotstaviti se mnogima koji su imali oprečno mišljenje, onima koji su me vrijeđali, ponižavali. Ona je uvijek bila oslonac – majka snaga, majka ljubav. Ono što sam ja mogao pobrati iz roditeljstva moje majke i odgoja jeste za sve roditelje: da ne kratite krila svojoj djeci, da ih pustite da dišu, budu to što jesu, da vole koga njihovo srce želi i da pokušavate da budete sretni sa njima i da vas oni čine sretnim. Život je prekratak, a ako već imate dijete, nemojte se ponašati prema njemu kao da je tuđe. Možda nije za svakoga biti roditelj, ali ako jeste, morate najprije biti tu uvijek za svoje dijete bez da slušate druge, jer to dijete je dio vas. Ako date ljubav, onda će vam i dijete nju dati i uvijek će brinuti o vama. Da mene majka nije voljela tako, možda moja ljubav ne bi bila tako duboka i jaka prema njoj. A to sam naučio i kada budem roditelj, voleću svoju djecu bili oni šta god, ali samo da su dobri ljudi. Ja znam da je moja majka uspijela u tome i ja sam dobar i čovjek i žena.
O čemu ste sanjali kada ste bili dečak?
Bilo je tu svega. Umjetnosti, teatralnosti i pjevanja je bilo tu. Imao sam uvijek tu notu stvaranja, zapisivanja, pripovedanja. Bio sam u horu, kao solista, nekako je uvijek glas bio primaran. Bio sam nesputan, još sa sedam godina mama je šila neke stvari da odjenem i krenuvši od takvih sitnih, banalnih stvari, vi gradite samog sebe i neki sopstveni izražaj. Ne mogu da se vežem za nešto, ali taj slobodni duh bio je prisutan odmalena. Moje djetinjstvo je bilo prilično izolirano. Imao sam taj neki mikrosvijet u kome sam stvarao sebe, rastao i bio sretan i nije mi falilo, a ni dan-danas se ne družim sa ljudima koji me crpe. To nije moja priča. Ne volim da me crpe, ni ja bilo koga da crpim i nekako svi moji prijatelji su oduvijek tu za mene i ja za njih i svako ko uđe u moj život prođe taj skener koji je trenutan, ali bez doze mijenjanja, ni njih ni mene.
Na par pjesama ja toliko zaridam da treba da prođe taj minut dok ne počnem pjesmu, ali dok ja plačem, plaču i ostali i taj trenutak tišine koji nas dijeli do početka nove pjesme je blagodat. On je dio koncerta, dio života našega jer mi živimo život koji je satkan od suza i smijeha i ako to nije na koncertu, onda ste vi lažan interpretator
Sloboda je najdragocenija stvar u svakom njenom obliku, a vi je propagirate i zalažete se za nju. Koliko ste danas slobodni?
Apsolutno! To je čista sloboda, sve ovo o čemu mi danas pričamo. Ti mene ne možeš povrijediti, ja ti ne dozvoljavam da me povrijediš, ne dozvoljavam ti čak ni da me tvoja energija dotakne jer je moja mnogo jača i tvoja će se samo odbiti, bukvalno! Stvorio sam oko sebe taj štit, ali ne štit koji će biti fasada, nego štit koji je sačinjen od svijetla koji može da odbije svu tamu koja te okružuje. Svi možemo da stvorimo štit oko sebe, a potrebno je stvoriti ga od sopstvenih ožiljaka. I sada živim slobodno, bez ustupaka, ali ne iritiram, nego suptilno, posve normalno i dišem slobodno.
To nije lak zadatak.
Potrebno je iskustvo. To je balans i harmonija življenja i potrebno je da stasaš. Taj zadatak nije jednostavan. Ja ne volim jednostavne stvari, ja volim da zakomplikujem i u mojim kompozicijama je tako. Volim minimalizam, ali minimalizam koji ima višeslojnost u sebi. Da iz komplikovanog izađe jednostavno i to je najbolji put, koji je težak i ne smiješ sumnjati u sebe, ta vjera će odškrinuti vrata, a na tebi je hoćeš li ih otvoriti do kraja i kome ćeš dati ključ (smeh).
Ovaj četvrti album je autorski, kakav je peti koji ste već završili?
Biće suradnji sa eminentnim muzičarima, jer uživam u tim suradnjama, ali nekako ostavim par pjesama koji su akapela i uvijek volim da to njegujem, taj izvorni primarni zvuk. Jer glas je ljek, glas je sam po sebi najljepši instrument i dar od Boga kao takav i ja se uvijek njemu vraćam jer je to u stvari ona prava simbioza sa univerzumom, ako mogu tako nazvati. Tekstovi naprosto izađu kao ptica iz mene. Ja ne želim da radim ta križanja, prepravke silne – jooj da li je ovo dobro, pa da posluša desetoro ljudi. Ne! Kod mene niko ne sluša pjesmu. Kod mene je pjesma završena onog trenutka kad ja stavim tačku i kad je zapišem. Ja nju propjevam i uradim muziku, i to je to. Ja nju nikome ne stavljam na sud. Samokritičan sam dovoljno da znam da li to vrijedi ili ne – ako to mene dotakne, jer ja svoje pjesme otplačem po dva-tri dana. Mene one tako iščiste, izdefinišu me i oslobode nekih stega i tuge i kada ih isplačem, znam da su one spremne da rasplaču i druge i da ih dotaknu, da postanu dio njihovih života, što je negdje i cilj.
Da li je lakše raditi kada patite ili sada kada ste srećno zaljubljeni?
Isto je! Samo sada, kad sam zaljubljen, radim više. Ali valjda sam ja to sebi postavio – ne smijem izdangubit. Pa onda radim duplo, sad stvaram i za njega (smeh).
Šta želite 10. maja na Kolarcu?
Ja znam da će biti prekrasno. Ja uvijek kažem da očekujem magiju jer ja živim tu magiju, dajem je i ljudi mi je uzvraćaju. Ona je oko nas, samo je moramo prepoznati i zagrliti, a ja, nekako, tog trenutka kad pustim glas, sve zagrlim i svi osete da smo jedno. Želim da to veče stvarno budemo jedno.
Postoji taj momenat kada se ne čuje ni mušica, a 1.000 ljudi je ispred vas i onda znate da imate njihovu pažnju
A šta želite posle?
Imam jako puno koncerata, biću na nekim festivalima i u Francuskoj, Španiji, pa turneja po Njemačkoj, Holandiji. Onda imam par privatnih stvari na koje hoću da se fokusiram, ali saznaćete kad bude vrijeme za to. Tako da sam nekako izbalansirao i to da mogu da se posvjetim privatnim stvarima, a da moji koncerti ne trpe jer su mi jako bitni. To su sale koje su jako teške za dobiti i morate se uklapati u termine, tako da je godina do kraja ispunjena. Ja nikad ne radim u decembru i januaru, tako da se radujem cijelom nizu, ljetu, prekrasnim koncertima, energiji, ljudima, ljubavi i svemu onome što me čeka privatno. Jako sam ushićen!
Video: 42magazin i spinit.live