08.10.2017.

42 minuta sa Massimom Savićem

Mirjana Nikolić
Dalibor Stanković

Stigla sam pola sata ranije na dogovoreno mesto, restoran Enso bio je zatvoren, ali rekli su da će ga za nas otvoriti kada i on stigne. Ušla sam u susedni Bitef Art Caffe, gde su neki momci bušili, krečili… Sva sreća mladić u šanku mi je skuvao kafu. Čekala sam Massima

Massimo Savic

Vrtela sam gomilu pitanja u glavi koja ću mu postaviti. Još malo će i fotograf. Nemam tremu jer znam da se nalazim sa čovekom koji pleni neopisivo dobrom energijom. Došlo je do nesporazuma, zamoljeni smo da odemo do obližnjeg beogradskog hotela u kojem odseda. Zatvaraj komp, zovi fotografa i obaveštavaj ga o promeni lokacije, sedaj u auto… Mislila sam, ako mi je ovako krenuo dan, ko zna kako će se nastaviti. U kolima je počela pesma Bryana Ferryja Avalon. Odvrnula sam do daske i vozila se na intervju sa umetnikom povodom njegovog novog albuma.
Našli smo se u hotelu, pričali o svemu drugom osim o albumu i dobili samo njegov i naš trenutak razgovora.  A to smo i hteli.

Pokazao mi je fotografiju svog najboljeg druga. Mango.

Je l’ vam nedostaje kada otputujete?
Uvijek mi nedostaje.. Mi smo stalno u borbi kod koga će više biti, kod nas ili kod kćeri. On je poseban. On je moj najbolji frend bez foliranja. Izgubio sam jednu opkladu i ženu i njenu prijateljicu častio putem, devet dana Rusije. Kćer je sa momkom bila na nekom vjenčanju i on je ostao sam sa mnom. Bio je malo u šoku, prvo veče mu je bilo čudno, nema nikoga, on i ja smo sami. Već sutradan, kad je video da mu se potpuno dajem, bio je sjajan. Moj pas Mango, najbolji frend.

O čemu najviše razmišljate, šta osećate, šta želite?
Ja vam najviše želim i priželjkujem i volim duševni i fizički mir. Jednostavno mir, to je nešto što najviše volim i toga se držim. Što se fizičkih napora tiče, tu služi moj najbolji prijatelj, pas Mango, jer je on sportsko orijentiran pas koji od mene zahtjeva jako puno energije i zalaganja, i to je ono dobro, jer to me fizički održava.
Inače živim vrlo povučeno, vrlo privatno. U moj dom nije nikad ušao niko iz medija. Jednostavno se čovjek sa godinama mijenja. Nekad sam mislio da moram biti svuda i da će mi nešto pobjeći od života, da ću izgubiti vrijeme ne budem li učestvovao. Međutim, nakon 34 godine profesionalnog rada, jasno je da se dogodi overload u smislu da se čovjek hoće povući i biti sam sa sobom i uživati u samoći. Ja apsolutno uživam u samoći. A ono što želim to su dobri snimci, jer moram biti presretan pozicijom koju imam, s obzirom na situaciju gde je glazbena kultura u nas jako, jako nisko pala. Mi možemo sve proglasiti umjetnošću. Ali ako umjetnost vole mase, onda to nije umjetnost. Ne može biti. Muzeji nemaju izložbe na stadionima. Nikako se ne poređujem sa tim tipom umjetničkog kvaliteta, ali s obzirom na to kakvu glazbu radim, koja je oduvijek bila beskompromisna i posvjećena umjetnost, moram biti sretan sa pozicijom koju u ovoj zemlji imam. I ne smem se nešto ljutiti i tražiti mnogo više, jer čini mi se da sam dosta toga napravio s obzirom na to na koju zemlju bacam svoju glazbu.

Kod mog djeda Đovanija bila mi je fascinantna njegova kolekcija cipela. Svaka je imala onaj deo koji se stavi u cipelu da se čuva oblik. Sve su izgledale kao nove, a bile su stare 20, 30, čak i 40 godina

Vaša publika.
Ja mislim da je ta publika posebna. Posebni su ljudi koji dolaze na moje koncerte. To su jednostavno drugačiji ljudi. Oni ne dolaze na koncerte da bi na koncert došli, niti su zalutali. To su ljudi koji točno znaju radi čega, radi koje emocije i kvaliteta zvuka i svjetala, iskrene izvedbe dolaze. Naši su ljudi malo mazohisti. Odlaze na koncerte gdje su ipak nebitni, bitna je masovnost i bitno je napraviti dernek. Ja sviram na jedan sasvim drugačiji način. Vjerujte mi i da pokušam biti komercijalni, ne bi mi se vjerovalo.
(Onda je izvinio i ustao. Pogledala sam i videla da je gospođi koja je sedela do nas ispao šal. Podigao ga je i dao joj ga.)
Malo sam opsesivno kompulsivan. Gledam šal koji je na podu i moram ga skloniti.

Vi ne krijete svoju prošlost i pričate o njoj. Nekako mi se čini iz svega što sam pročitala do sada da je prelomni trenutak u vašem životu definitivno bio kada ste upoznali gospodina Branimira. Piše da vam je najveća kazna bila što ste se sa njim viđali tri puta nedeljno.
Ja sam bio tada još jedno vrlo nerazvijeno mentalno biće iz jednog malog mjesta u Istri. Tako da sam bio natjeran na proširivanje svojih granica, ali to je Branimir radio na jedan vrlo interesantan način bez da mi pokaže da sam needuciran i nenačitan. Pitao me je: „Jesi li gledao film Papillon sa Steveom McQueenom i Dustinom Hoffmanom?“ Ja kažem: „Nisam.“ A on mi kaže: „Ali ima jedna knjiga po kojoj je to sve rađeno.“ To je bilo vrijeme kada nisi mogao da odeš na YouTube i potražiti film. VHS je tada bio u povoju. Na jedan vrlo fini način me je vodio kroz osnove otvaranja jednog mladog bića koje se želi upijati znanje. Tako da jednostavno Branimir je inducirao buđenje nekih sasvim novih strasti koje su rezultirale time da ja mogu samo sa njim razgovarati o takvim stvarima. Moje društvo još nije bilo zrelo za to. U tom periodu sam shvatio da se mogu baviti glazbom, ali ne isključivo talenta radi. Jer je talent nešto što dobiješ od univerzuma. To nisi zaslužio, tako se dogodi. Neko ima talent koji ima, kao ja prema glazbi, neko se rodi lijep, neko se rodi ovako, onako. E sada on je kod mene probudio to, da se ja bavim glazbom na takav način da pokušam skupljati znanje uz talent, dakle, znati što radim i zašto radim. Koja je provenijencija sviranja Jimmyja Pagea u Led Zeppelinu, zašto Marc Knopfler svira tako kako svira, zašto je Eric Clapton obradio pejsmu Cocain, zašto je obradio I Shoot the Sheriff… Tako da je to stvarno kod mene probudilo jedan vir kreativnosti u koji uđeš i koji te poteže dole. Bio sam usisan u znanje i uživao u svemu tome. To je ono što možda neki put zameram novim generacijama. Ta površnost prilaska umjetnosti kao takvoj.

Kada stvaraš, moraš se dovesti u jednu radnu atmosferu i kada si u toj atmosferi, onda se i dogode neke stvari. Ne pada sve sa neba. Mora se raditi

Dorian Grey.
Kada smo bend nazvali Dorian Grey, to je bilo vrijeme kada se od novoga vala tražilo još nešto više, ne samo rudimentalno buđenje kreativnosti u Zagrebu i buntovni tekstovi koji govore o modernom životu 80-ih, nego bilo je vrijeme kada smo morali po meni otići stepenicu više. Ajmo sada biti deo novoga vala, ali netko ko zna muzicirati i nije tu iz larpurlatizma nego idemo probati podići ljestvicu. To je bio pokušaj. E sada da li smo uspjeli ili ne, to će pokazati vrijeme. Međutim, u prvo vrijeme ljudi su mislili da smo mi definitivno gej orijentirani, radi zaljubljenosti slikara ka Dorijanu. Tako da je to bila prva zabuna. Mi smo na početku, čak i kada se pogleda omot Sjaj u tami, vidi se jedan jako bliski kontakt  između mene i Terze. Mi i jesmo to koristili u PR smislu, ali ne svjesno. Mario Krištofić i Sanja Baharah, fotografi i dizajneri omota, bili su ti koji su govorili: „Neka, ajmo ubaciti tu enigmu, neka se ljudi pitaju što je iza nas.“ U principu, kada je Terza predložio da se zovemo Dorian Grey, ja sam rekao, dobro, ajmo onda koristiti taj kontrast koji postoji u knjizi, ajmo onda to nekako pretočiti u glazbu, ajmo ako, recimo, radimo na pjesmi koja ima vrlo tvrd, vrlo kakofoničan aranžman, ajmo na to stavit ljepi glas. Bavili smo se kontrastima.

Massimo Savic

Numera Sunce sija, trava miriše koju ste izveli sa Bebi Dol.
U to vrijeme moja pokojna majka i Bebi Dol su se našle i postale baš prijateljice. Zrinko Tutić je to znao i zato je hteo napraviti jednu takvu pjesmu gde se praktički samo istina pretače u glazbu. S tim da moram reći da je cijela ta pjesma snimana sa bendom Plava trava zaborava, koji su bili začetnici kantri muzike. Tako da je to bilo jedno vrlo interesantno snimanje. Čak sam od svoga prijatelja Koste koji živeo u Amsterdamu dobio jedne predivne iznošene čizmetine, meksikanske crveno-bijele. Ono izudarane, nikako kič. Tako da sam bio jako sretan dok smo snimali i inače je bila dobra atmosfera među nama.

Ono što možda neki put zameram novim generacijama jeste površnost prilaska umjetnosti kao takvoj

Gde pronalazite inspiraciju za muziku?
Neki put se dogodi da, iako ja imam puno prijavljenih djela, u poslednje vrijeme što se tiče mojih albuma više im pristupam kao producent nego kao kompozitor i više se bavim gitarama i aranžmanima. Sada radim jedan projekat sa tipom koji se zove Nenad Bach, živi u Njujorku i radimo jedan engleski album koji se uopće neće ticati ovog tržišta. On je napravio pet pjesama, a pet pjesama ja. Hoću vam reći da se neki put dogodi da se kompletna pjesma desi i ako se dovoljno brzo primiš gitare, možda ćeš uspjeti to zapamtiti i zapisati. A inače najčešće se događa kada se svira. Ja sviram gitaru svaki dan sat-dva i kada prčkaš po gitari, u situaciji si. To je kao kada pisac želi napisati knjigu, ali ne sedi pored svoje pisaće mašine, kompjutera. Moraš se dovesti u jednu radnu atmosferu i kada si u toj atmosferi, onda se i dogode neke stvari. Ne pada sve sa neba. Mora se raditi.

Pesma Samo za tvoje oči.
Bili smo u Švedskoj, jedno mjesto koje se zove Ore Bro, to je centralna Švedska. Ima jedan tip koji se zvao Sjunne Ferger, koji je svirao udaraljke sa Peterom Gabrielom, Grace Jones… I imao je svoj studio. Mi smo tada imali dobrog menadžera koji nam je sredio da idemo kod njega na snimanje. Tokom snimanja je Sjunne shvatio da nema one jedne pjesme koja bi bila udica za taj album. Pjesma – može se povući paralela sa latinskom izrekom Nomem est omen (Ime je čovek/delo). Već u imenu se krije uspješnost određene kompozicije. I sada kaže on da fali teksta. Imao sam harmoniju, melodij i sve. Imali smo jednu prostoriju za odmor u kojoj smo gledali filmove dok se snima, ako hoćeš malo odmoriti glavu od svega i neko je ubacio film Jamesa Bonda Samo za tvoje oči.

Sugestija inspiracija može doći od bilo čega. Recimo Susan Sontag je često govorila da je sve copy-paste. I u principu jeste, Mikelanđelo, na primer, gledao je svijet oko sebe i nastala su njegova djela. Kao što je pjesma Davida Bowiea Space Oddity inspirirana pjesmom Over the Rainbow.

U prvo vrijeme grupe Dorian Grey ljudi su mislili da smo mi definitivno gej orijentirani, radi zaljubljenosti slikara ka Dorijanu. Tako da je to bila prva zabuna

Šta se može videti iz jednog pogleda?
Sve i ništa.

Stil.
Ja sam delimično color blind, tako da mi često pomaže supruga u tome da ne pogrešim. Radi se o ukusu. Svako se oblači prema onom kakav mu je ukus, šta ti se dopada u ogledalu. Ja sam od vrlo ranog djetinjstva bio upozoren na to od mog djeda Đovanija koji je volio dobra odjela i dobre cipele. On je imao veliku kolekciju štapova i šešira. Bilo mi je fascinantno kod djeda njegova kolekciju cipela. Svaka je imala onaj deo koji se stavi u cipelu da se čuva oblik. Sve su izgledale kao nove, a bile su stare 20, 30, čak i 40 godina. To mi je bila škola kako očuvati određene stvari i da je čistoća najvažnija. Sjaj leži na urednosti i možda mi je to pomoglo kasnije u životu. Jednostavno, da budem uredan i čist. Nevjerojatno mi je kada vidim gitaristu sa prljavim noktima. To ne ide jednostavno. Možeš biti panker, hevimetalac, treš metalac… jednostavno ne ide. Ma možeš biti dirty koliko hoćeš, ali kada se popneš na stejdž, moraš da imaš respekt prema ljudima koji su došli pogledati to što ti radiš. Smatram da nisam apsolutno ništa posebno, ali već ako sam podignut na jedan pijedestal koji se zove pozornica, onda daj da bar budem uredan i čist. To nosiš iz kuće.

Massimo Savic

Izvođači koje volite da slušate
Miles Davis, David Bowie, Prince, Pat Metheny… Ima jako puno dobrih mladih glazbenika koje pratim. Ima jedan koji me je baš pogodio, kako se zove?
(Pokušava da se seti.)
Pjesma se zove se Trick of the Light i jako mi se dopala stvar, a izvođač…
(Nije mogao da se seti. Ustao je i izvinio se)
Samo da pitam svoj kompjuter.
(Otišao je do susednog stola gde je sedela njegova supruga Eni.)
Matt Corby se zove. Ima jedan live za pesmu Trick of the Light, koju je izveo, gdje je on gitarista kao i ja, i u tom smislu mi je bio blizak. Jako dobro muziciranje i video sam da iza toga stoji jedan jako dobar mladi umjetnik. Jako su mi dobri Arctic Monkeys.
Ima nekoliko naših cura koje su pokušavale u Hrvatskoj i onda su se našle i u Amsterdamu napravile bend Luminize, i jako su dobre.

Razgovor završavamo pričom o vinima, delu života kada je imao kuću u Raši i vrlo staru rimsku lozu malvazije, kada je par godina sam proizvodio oko 50,-60 litara za lično uživanje. Voli i poznaje vina, ali više voli pivo i dobar blagi šardone.

O novom albumu ćemo uskoro saznati, a do tada možemo da uživamo u pesmi Neka ti plove brodovi koja najavljuje album.