Kako kaže Maja Lalić, kreativna direktorka MH, osim kulturno-umetničke, Mikser House Sarajevo iznedriće „dobre, pozitivne priče koje mladima svih naših zemalja nude humaniju, pozitivniju alternativu“.

Adresa Kolodvorska 12 u naselju Pofalići uskoro će biti glavna nova urbana lokacija grada Sarajeva. U kompleksu fabrike Vaso Miskin Crni, čija se fasada trenutno transformiše u grafički dizajn Ajše Beširević, 8. septembra svečano će se otvoriti Mikser House Sarajevo. Prvi deo događaja, s početkom od 18 časova, biće otvaranje Balkan Design Shopa, zatim u 19 časova sledi otvaranje Galerije Frederic Maurice. Muzički deo programa počinje u 20 časova koncertom Dečije filharmonije, čiji su članovi iz Zagreba, Beograda, Skoplja i Sarajeva, a sa dirigentom Ljubišom Jovanovićem i solistom Jovanom Kolundžijom. Rambo Amadeus održaće koncert u 22 časa i za sve one koji nemaju pozivnicu za prethodni deo programa. DJ-evi Uroš Đurić i Žika Todorović puštaće muziku od ponoći.

Svakim našim projektom slavimo bogatstvo kulturnog nasleđa Balkana i promovišemo poštovanje različitosti – naroda i narodnosti, religija, seksualnih opredeljenja, životnih filozofija, rekla nam je Maja Lalić iz Miksera

Ovom uvertirom nastavlja se izgradnja kulturnog mosta između Sarajeva i Beograda i drugih vibrantnih gradova regiona, na kojoj je Mikser ekipa radila i tokom delovanja u Beogradu. Taj trud prepoznat je i pohvaljen od ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, ponajviše samih umetnika, dizajnera, muzičara, ističe kreativna direktorka MH Maja Lalić.

Svi oni koji su posetili bilo koji događaj Mikser Housea u Savamali ili Mikser festival dok se održavao u Žitomlinu znaju da su tamo promovisane kultura i umetnost na veoma razumljiv način, suprotno elitističkom. To je veoma široka kulturna lepeza koja edukuje i emancipuje neočekivanog gledaoca i ruši društvene barikade.

„Multidisciplinarnost i stimulisanje razmene između različitih kreativnih disciplina širi vidike mladih kreativaca i daje daleko kvalitetniju bazu za iskorake u kulturi i umetnosti. Takođe, Mikser je mesto prvih šansi, tu svoje karijere započinju mnogi mladi bendovi, dizajneri u povoju, arhitekte sa svežim diplomama, producenti bez iskustva, što kroz naše programe, što kao članovi naše velike radne porodice. Verujemo da se talenat krije na najneočekivanijim mestima i nemamo nikakve predrasude ili predubeđenja“, dodaje Maja.

Upravo tako nastale su i Mikserove platforme iz oblasti dizajna, umetnosti i muzike – Young Balkan Designers, kolektivna umetnička instalacija Black Box i tradicionalni konkurs za mlade bendove, u organizaciji sa Mascomom.

Stubove nooformljenog sarajevskog tima čine Alma Mušić, Almir Kurt Kugla i Denis Memić. Interna organizacija Miksera funkcioniše u dva značajna grada regiona, Sarajevu i Beogradu. Po rečima Maje Lalić, to predstavlja „svetao primer kako je moguće u razjedinjenom Balkanu, gde na utakmici u Banjaluci i dalje imate sramotne transparente ’Nož, žica, Srebrenica’, bez ikakvog sankcionisanja, graditi dobre, pozitivne priče koje mladima svih naših zemalja nude humaniju, pozitivniju alternativu“.

U kompleksu fabrike Vaso Miskin Crni 8. septembra svečano će biti otvoren Mikser House Sarajevo

Za sve koji prepoznaju sebe u vrednostima Miksera, ovu priču mogu podržati između ostalog i finansijski putem crowfunding kampanje uplatom na račun br. 161-00001793000-49 / Raiffeisen bank DD BiH.

„Ja se nadam da ćemo svojim aktivnosti u Pofalićima doprineti da se sarajevska scena bolje vidi i čuje, ne samo na međunarodnom nivou, već da bude vidljivija i u sopstvenom dvorištu. Jedan od naših saradnika uporedio je Mikser sa megafonom koji pravim porukama daje snagu da se čuju malo glasnije i to je najlepši deo našeg rada – saradnja sa brojnim lokalnim kolektivima, organizacijama, pokretima, umetnicima. I za kraj, svakim našim projektom slavimo bogatstvo kulturnog nasleđa Balkana i promovišemo poštovanje različitosti – naroda i narodnosti, religija, seksualnih opredeljenja, životnih filozofija“, rekla nam je Maja Lalić.

The post Mikser House Sarajevo: Kuća za sve naše ljude appeared first on 42 magazin.

Prijateljice Marina Giunio, Danka Dimitrijević, Jana Dolečki, Nataša i Nevena Janković pokrenule su ŠUŠUR! Festival od riči

ŠUŠUR! je regionalni književni festival koji se već šestu godinu organizuje na ostrvu Korčula u avgustu. Osmišljen je 2012. u Istanbulu tokom jednog prolećnog devojačkog putovanja nekoliko prijateljica, koje su se do tada sretale svakog leta na Korčuli. Zato bi bilo lepo da 6. i 7. avgusta budete na Korčuli, gde se ove dve večeri na Pjaci ispred Crkve Svetog Marka od 21 čas održava Festival od riči ove godine na temu MEĐU žeNAMA.

Marina Giunio, Danka Dimitrijević, Jana Dolečki, Nataša i Nevena Janković su pre svega prijateljice, zaljubljene u književnost i Korčulu, pa tek onda kreativno-haotični organizacijski tim. Reminiscencija na nastanak ŠUŠUR!-a vraća ih u eskapistička leta i obesnu dokolicu, mladalačku naivnost „kako ćemo, lako ćemo“, ali i želju da Korčuli poklone nešto zauzvrat i ispune naredna leta novim saznanjima, poznanstvima i zanimljivim sadržajima.

Ko su šušurete – idejni tvorci ovog književnog festivala i ko sve stoji iza ove priče?
Marina: Šušurete su prije svega prijateljice, pa obožavateljice književnosti i Korčule, pa tek onda kreativno-haotični organizacijski tim. Pravo nam i budi, ŠUŠUR! (cika, graja, komešanje, slavlje) prilično je precizan opis naše uobičajene dinamike. Mi smo, abecednim redom: Danka Dimitrijević – akademska slikarica, majka i kendo-meštrovica. Živi i djeluje u Beogradu, žena je nepresušnog optimizma i pozitivne energije. Osvježava Festival idejama i dođe kao popodnevni povjetarac na nepodnošljivo sparni dan. Spretna i nemirna kao čigra, Jana Dolečki podjednako dobro vlada novinarstvom, teatrologijom, vođenjem ženskog zbora i pjevanjem. Bori se s doktoratom u Beču, svira ukulele i dobro žonglira ŠUŠUR!-ovim lopticama. Nataša Janković, prvakinja u multitaskingu, galeristica na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu. Nju hrane umjetnost i kultura, a ona nas nezaboravnim delicijama iz najmanje kuhinje na svijetu. Nepogrešivim senzibilitetom za fino i lijepo svake godine učini ŠUŠUR! neodoljivim i prepoznatljivim. Ne dajte da vas zavara lirski sopran Nevene Janković, albanologinje, manadžerice u kulturi i koosnivačice bečkog Blockfreia, nezavisne organizacije koja se bavi kulturnim i miroljubivim spajanjem Istoka i Zapada. Uporna i organizirana, ona je mašina koja tjera dalje i kad je najteže. Sve to crnoj mački usprkos. Marina Giunio, to jest ja, bivši biolog s međunarodnom karijerom. Izgubljeni povratnik i neumorni tragač za najboljom jagnjetinom. Zbog znanosti. Pišem najave i razvlačim kabele.

Neformalna atmosfera na Pjaci ispred Crkve Svetog Marka na Korčuli u vreme ŠUŠUR!-a

Šušurete su prije svega prijateljice, pa obožavateljice književnosti i Korčule, pa tek onda kreativno-haotični organizacijski tim. Cika, graja, komešanje, slavlje – prilično je precizan opis naše uobičajene dinamike

Da bi Festival poprimio svoj konačni oblik, kroz naš laboratorij moraju proći još mnoga lica, neka od kojih viđamo već godinama. Naša rezidencijalna grafička dizajnerica Monika Lang često sluša prepirke tipa „hoćemo li više Vogue ili Harper’s Bazaar font“ i radi za slavu. Ksenija Pantelić nam čita misli i svaki put nepogrešivo ilustrira ono što nismo ni znale da želimo, a DJ Ewox, sredstvo za smirenje danju, party animal noću, već se godinama brine za besprijekornu ŠUŠUR!-ovu playlistu. Da nam nema Bojane Ljubišić, press-vojnika, teško da bismo sakupili više od lajkova rodbine i prijatelja, a ništa od svega toga ne bi uopće bilo moguće da nema mecene u liku i djelu Dragana Zdravića i njegovih saradnika iz radionice Proto.

ŠUŠUR! je dijete grupe žena, a s obzirom na to da dijete odgaja i selo, u ovom slučaju grad, Festival opstaje uz svesrdnu pomoć Korčulana, te službenih i neslužbenih ustanova. Ovogodišnji projekt su podržali Ministarstvo kulture RH, TZ Korčula, Hoteli Korčula, korčulanski Centar za kulturu i Dječji vrtić, fondacija Jan Michalski iz Švicarske, Proto iz Beograda, portal djeca.hr i Blockfrei iz Beča, te sve naše obitelji i prijatelji.

Predstavljanje kvalitetne literature iz čitavog regiona misija je Festivala od riči

Koliko se festival promenio od prve godine?
Jana: Suštinski, ŠUŠUR! se kroz sve ove godine mijenjao vrlo malo i mislim da smo dosljedno ostale vjerne temeljnim smjernicama koje smo si zadale još na samom početku ŠUŠUR! avanture – predstavljanje kvalitetne literature iz čitave regije, uključenost lokalne zajednice kroz različite sadržaje, te otvorenost formata u kojem se dodatna razmjena između autora i publike dešava i na puno nepredvidljivih razina, na slučajnim kavama, na plažama Badije ili u hladu kakvog vinskog podruma.

Ono u čemu se ŠUŠUR! mijenjao jesu možda najviše sami formati, što je, nažalost, uglavnom uvjetovano ostvarenom finansijskom konstrukcijom, pa je tako, recimo, već dvaput Festival održan u jednodnevnoj verziji. Ono isto što se mijenja je sigurno i interes i prepoznavanje ŠUŠUR!-a kao relevantnog događaja na književnoj sceni regije. Recimo, sve nam se češće dešava da kod poziva gostiju ne moramo objašnjavati tko smo i što smo, a to je i jedno od boljih mjerila što ŠUŠUR! danas predstavlja i znači. Ta se promjena, ili preciznije razvoj, osjeti i na našoj publici koja se, iako ju odlikuje nevjerojatna posvećenost i vjernost, svake sezone proširuje novim članstvom.

Žena autorica, kvalitetnih i vrednih pažnje ima puno. čini mi se da su potpuno skrajnute u odnosu na doprinos koji konstantno ostvaruju, i profesionalno i u širem socijalnom kontekstu

Tema ovogodišnjeg festivala je MEĐU žeNAMA. Kako ste napravile selekciju učesnika i koliko je značajna tema ženskog identiteta posebno na našim prostorima?
Nataša: Među nama, nije bilo jednostavno, niti je malo riba plivalo u moru pred nama. Naime, žena autorica, kvalitetnih i vrednih pažnje za temu, ima puno. Čini mi se da su potpuno skrajnute, u odnosu na doprinos koji konstantno ostvaruju, i profesionalno i u širem socijalnom kontekstu. Dakle, odlučile smo se za nejednorodan festivalski program jer zaista podržavamo ravnopravnost. Naši gosti pružiće publici mogućnost da saznaju o ličnim iskustvima književnica iz regiona Lamije Begagić iz Sarajeva, Tanje Šljivar iz Banjaluke, Olje Savičević Ivančević iz Splita i Vedrane Rudan iz Rijeke, ali podjednako dragocena biće i mogućnost da saznamo kako najmlađa generacija stvaralaca sagledava i doživljava rodno pozicioniranje na postjugoslovenskoj sceni od autora iz Zagreba Svena Popovića, a potom, posluša i specifičnost situacije koju je kreirao beogradski književnik Boris Miljković ostvarujući roman Uspavanka za Lalu.

Ljubitelji pisane reči u atmosferi baš kao za književnost stvorenu

Kako vidite identitet i poziciju žena u našim društvima danas? Koje su oblasti na kojima još „imamo posla“, tj. na čemu treba da bude fokus?
Nataša: Tokom studija, i ranije, još u osnovnoj školi, čini se da su žene znatno posvećenije, vrednije, savesnije i postižu daleko više ocene od svojih kolega. Potom, tim mladim, pametnim, talentovanim i vrednim ženama gubi se svaki trag. One su tu, među nama, nevidljive. Neke su sekretarice sa magisterijima na romanistici, kasirke sa pedigreom učiteljskog fakulteta, radnice u butiku na Bulevaru sa diplomom istorije umetnosti. One koje imaju sreće rade u knjižarama za platu od dve stotine pedeseura i srećne su i zahvalne što su u „kulturi“. Žene postjugoslovenskog prostora su snažne, to su potvrdile i tokom devedesetih, problem je naše društvo koje je okamenilo kolektivni identitet žene, kao hraniteljke i braniteljke, heroja iz drugog reda, koja ne traži potvrdu, niti priznanje za svoje pregnuće, a sveukupno ovo netalasanje pogodno je i ugodno u širem društvenom kontekstu. Ove heroine retko su priznate, retko dobijaju svoju ulicu, možda neki sokak na periferiji. Verujem da treba promeniti celokupnu psihologiju žene u regionu, suštinski, treba nas naučiti da tražimo i zahtevano sa punim pravom i bez ikakvog snebivanja. Čini mi se da ženski pol podjednako može, ukoliko želi, da radi sve. Ne bi trebalo da postoji polje koje je samo žensko. Treba se fokusirati na jednakost i insistirati na njoj, ali bez gubitka autentičnosti, niti specifičnosti, niti jednog, niti drugog pola.

Žene postjugoslovenskog prostora su snažne, to su potvrdile i tokom devedesetih, problem je naše društvo koje je okamenilo kolektivni identitet žene, kao hraniteljke i braniteljke, heroja iz drugog reda

Ko su vaše herione ili žene stene koje vas inspirišu i zašto?
Jana: Svjesna svakog rizika pristrasnosti, moja osobna žena stijena sa velikim Ž je moja mama kao prototip svake žene koja slalomsku vožnju karijera-obitelj već desetljećima vozi ne odustajući od vlastite vizije životnog zadovoljstva.

Danka: Žena je i čovek i žena, dok je muškarac samo čovek. To njenoj individui daje dodatnu suptilnost, jer poseduje istančanije duhovne i mentalne kvalitete. Heroina je svaka žena koja slobodno želi, voli, misli i uživa prvenstveno u sebi. Jedna žena koja me inspiriše svojim delom je Billie Holiday, jer sve što je stvorila – uradila je srcem i bez straha.

Scena na kojoj će se i ove godine predstaviti znamenite gošće i gosti Festivala

Nevena i Nataša: Kada smo bile deca, nas dve, sestre Janković, pored svih obaveza nametanih tokom odrastanja ne bismo li „izašle na pravi put“, tragale smo za nekom drugačijom personom. U procesu pronalaženja neke alternative za uobičajeno i konvencionalno, istraživale smo, sasvim logično, i fikciju. Kako je Nataša imala pegice, a niko sem nje u našem širem krugu ih nije imao, povezale smo se sa jednom takvom devojčicom koja je živela po sopstvenim pravilima i nudila sopstvena rešenja, ne prepuštajući se društveno očekivanom šablonu. Lik Pipi Duge Čarape, švedske autorke Astrid Lindgren, učio nas je da budemo hrabre, smele i samostalne, da se borimo za ono što želimo i što smatramo pravednim. Verujem da nam je bilo važno, tokom formativnog perioda, da upoznamo Pipi koja nam je dala vetar u leđa i ohrabrila nas da budemo svoje.

Mladim, pametnim, talentovanim i vrednim ženama gubi se svaki trag, među nama, a nevidljive – sekretarice sa magisterijima na romanistici, radnice u butiku na Bulevaru sa diplomom istorije umetnosti, a one koje imaju sreće rade u knjižarama za platu od dve stotine pedes eura i srećne su i zahvalne što su u „kulturi“

Marina: Odrasla sam na Stripotekama i moj prvi, a mislim i jedini heroj (prije nego sam znala da postoji i ženski rod – heroina) jeste apsolutno Modesty Blaise. Mogu slobodno reći da sam dobar dio djetinjstva bila uvjerena da sam to zapravo ja. Jesu li tvorci stripa Modesty bazirali na meni ili sam ja usvajala njene vrijednosti, teško je reći. Uvijek u pokretu, između poslova i kontinenata, ponosna, dovitljiva i samodostatna, Modesty Blaise je ostavila duboki trag na mom mladom životu. Osim strasti za crnim rolkama i visokim punđama, u nasljedstvo mi je ostavila neutaživu glad za avanturama i putovanjima, sa društvom ili bez njega, samostalnost i želju da naučim rukovati kongom kako treba i napokon porazim brata u svakodnevnim natezanjima oko raspremanja obiteljske trpeze.

Omiljena literatura na temu ženskog identiteta?
Jana: Osobni meritum teme, barem što se teoretske literature tiče, zasigurno predstavlja djelo italijanske filozofkinje i aktivistice Silvie Federici. Na polju beletristike omiljene su mi biografije i autobiografije žena-stijena koje na najbolji način prikazuju uvjete stvaranja i rada dotičnih, poput recimo autobiografije Simone de Beauvoir koju planiram dokrajčiti u rijetkim ali dragocijenim predasima tijekom ovogodišnjeg ŠUŠUR!-a.

Nataša: Čini mi se da je fantastično adresirala problematiku ženskog identiteta Judith Butler,  povezujući je sa estetskim nametima određenog sociopolitičkog i ekonomskog okruženja. Takođe, posebno mi je interesantna autorka Donna Haraway, jer se bavi upravo temom gubitka polnog identiteta u budućnosti. A najradije, kad sam bolesna, i o praznike čitam Jane Austen.

Gosti koji će pružiti publici mogućnost da saznaju o ličnim iskustvima književnica iz regiona su Lamija Begagić iz Sarajeva, Tanja Šljivar iz Banjaluke, Olja Savičević Ivančević iz Splita i Vedrana Rudan iz Rijeke, ali i Sven Popović iz Zagreba i Boris Miljković iz Beograda

Nevena: Ovog puta bih se fokusirala na regionalnu književnu scenu i šta proizilazi iz pera domaćih Alis Manro i Doris Lesing. Istakla bih Olju Savičević Ivančević, koju već drugi put imamo priliku da ugostimo na ŠUŠUR!-u, a čiji su ženski likovi izuzetno promišljeni i slojeviti, i dobro pozicionirani glavni nosioci radnje u nespecifičnim žanrovima za današnje vreme kojima se ona poigrava. Takođe, Lamija Begić, ovogodišnja ŠUŠUR!-ova gošća iz Sarajeva, koja, pored toga što piše sjajnu prozu, takođe posebnu pažnju posvećuje i edukaciji i razvoju dece, pa je za njih u koautorstvu sa Marinom Veličković napisala priručnik Furam feminizam, svojevrsni uvod u osnovna pitanja feminizma koju svako mora imati u svojoj biblioteci.

Marina: Zbog zasićenosti nekom drugom stručnom literaturom, privlače me priče o svakodnevnim ljudima, ženama koje bi mi mogle biti majke, prijateljice ili podvizima žena-institucija kojima se divim iz daljine. Utjehu nalazim u djelima Virginije Woolf, a nedavno me na put odvela i Gloria Steinem.

Kako vidite ŠUŠUR! za nekoliko godina?
Danka: Imajući u vidu činjenicu da do sada nijedne godine nismo mogle predvideti kako će ŠUŠUR! da izgleda, tako ni u budućnosti ne možemo, što i predstavlja izvesni izazov. Jedino je jasno da polako rastemo u svakom smeru, u smislu kvaliteta, organizacije, potpore i podrške institucija i lokalne zajednice. Naša je vizija da uspemo da, pored toga što smo nezavisni festival, postanemo i samoodrživi. Interesovanje publike tokom cele godine i velika volja književnika za učestvovanje nam je pokazatelj da idemo dobrim putem. Nadamo se da će za par godina Festival prerasti u događaj sa mnogo više sadržaja, što podrazumeva i bogatiji muzički, filmski program, tribine i izdavačku delatnost. Velika nam je želja da uspemo da ugostimo književnike na Korčuli i na rezidencijalnom programu tokom drugih godišnjih doba.

The post ŠUŠUR! Festival od riči: Književna graja MEĐU žeNAMA stenama appeared first on 42 magazin.

Zgrada nekadašnjeg jahališta austrougarske vojske, zaštićeni spomenik kulture grada Zagreba, transformisana je u savremeni izlagački prostor Lauba i već šest godina dosledno prati hrvatsku savremenu umetničku scenu. Hibridni koncept komercijalnog i izlagačkog sadržaja koji je inkorporiran u rad velikih svetskih galerija kao što su Tate i Guggenheim primenjuje se i u radu Laube. Brojnim izložbama, performansima, koncertima i eventima, ali i arhitekturom same zgrade, Lauba se ucrtala u kulturnu i turističku kartu kvarta Črnomerca.

O velikom uspehu i priznanju i stručne javnosti govori i to što je Lauba dobitnica  priznanja Hrvatskog društva likovnih umjetnika 2016. godine za izložbu Siniše Majkusa

Crna zgrada Laube odudara od relativne arhitektonske unificiranosti Črnomerca, o čemu svedoči i godišnja nagrada Hrvatskog društva arhitekata Bernardno Bernardi. Ono što takođe odudara od običnosti jeste i najveća privatna kolekcija savremene umetnosti u Hrvatskoj od preko 500 radova većinom umetnika mlađe i srednje generacije.

[See image gallery at 42magazin.rs]

„U biti je poenta Laube otkriti novi talenat i prezentirati ga javnosti. Godišnje realizujemo šest velikih izložbi u okviru ciklusa Hrvatska umjetnost danas. Preko cijele godine pratimo rad umjetnika, posjećujumo ateljee i onda između nekolicine umjetnika mlađe i starije generacije selektiramo šest koji dobijaju priliku samostalno izlagati u Laubi. Sve izložbe u Laubi su interaktivne, sa pitanjima i odgovorima. O velikom uspehu i priznanju i stručne javnosti govori i to što je Lauba dobitnica posebnog priznanja za izložbu Hrvatskog društva likovnih umjetnika. U sklopu ciklusa do sad smo predstavili izložbe Zlatana Vehabovića, Lovre Artukovića, Ivane Franke, Kristiana Kožula, Kristine Lenard, Brune Pogačnika, Viktora Popovića, Marka Tadića, Alema Korkuta, tandema Žižić/Kožul, TARWUK, Paulinu Jazvić, Jelenu Remetin, Siniše Majkusa…“, ističe Mario.

U Laubi, prostoru zaštičenog spomenika kulture, restauriranog u potpunosti na privatnu inicijativu, nudi se presek savremenog stvaralaštva koji služi kao motor za nove interpretacije

(Ne)stalni postav naziv je Laubinog celogodišnjeg programa koji se temelji na iscrpnom proučavanju i dubinskom poznavanju istaknutih dela hrvatske savremene likovne umetnosti, te na njenoj atraktivnoj prezentaciji stručnoj i široj javnosti. U Laubi, prostoru zaštićenog spomenika kulture, restauriranog u potpunosti na privatnu inicijativu, nudi se presek savremenog stvaralaštva koji služi kao motor za nove interpretacije već etabliranih umetnika i dela, te komplementarne prezentacije etabliranih hrvatskih umetnika iz naše impresivne zbirke umetnina.

„Kroz svoj program pod nazivom Laubaland – Lauba potiče suradnje, izložbe i razmjenu znanja sa srodnim institucijama, udrugama, inicijativama i pojedincima kako bi svojom djelatnošću pratila i potakla aktualnu umjetničku i kulturnu produkciju u Hrvatskoj, te joj pripomogla da se upiše u međunarodne tokove. Kroz kreativne i zanimljive projekte, te raznolik dodatni sadržaj, Lauba omogućava susret sa suvremenom vizualnom umjetnošću i kulturom najširoj publici. Otvoreni smo gostujućim kustoskim koncepcijama, kulturnim i umjetničkim projektima, te pozivamo sve zainteresirane da stvaraju zajedno s nama, u skladu s Laubinom misijom”, dodaje Mario Guček Andromak.

Kao rezultat programa ove godine je u Laubi održano 12. izdanje ZGRAFa, međunarodne manifestacija grafičkog dizajna i vizuelnih komunikacija. Uskoro se u Laubi održava i Tjedan dizajna Zagreb (#tdzg) najvecće događanje u Hrvatskoj posvecćeno dizajnu i jedini dizajn festival koji aktivira ceo grad, organizuje velike izložbe dizajna, predavanja, panele, radionice, prezentacije, pop-up radnje i gostovanja nekih od najpoznatijih svetskih dizajnera.

Tokom godine se u Laubi odvija i ciklus savremenih koncertnih izvedbi Cantus Ansambla, pod nazivom Cantus&Lauba. Tu je i Motovun film festival koji se nakon Motovuna relocira u zagrebačku Laubu.

Uskoro se u Laubi održava i Tjedan dizajna Zagreb (#tdzg), najvecći događaj u Hrvatskoj posvecćeno dizajnu

U Laubi se održavaju edukativno-kreativne radionice. Program pod nazivom Laubice namenjen je deci predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta. Radi se o ciklusu izrazito uspešnih i posećenih kreativnih radionica sa ciljem edukacije dece o vizuelnoj umetnosti.
„Trenutno radimo na razradi projekta pod nazivom Lauba Lab. Program je osmišljen kao svojevrsni nastavak Laubica. Zbog velikog interesa i brojnih upita, Lauba osmišljava novi projekt koji uključuje mlade ljude srednjoškolskog uzrasta. Edukativni program Laube usmjeren je ka srednjoškolskom uzrastu s interesom za likovno stvaralaštvo, crtanje i slikanje, skulpturu, fotografiju, film, dizajn, nove medije. Cilj radionica je obogaćivanje teoretskog i pratkičnog znanja uz profesionalno usmjeravanje polaznika”, rekao nam je Mario.

Tu su i projekti poput Disco Lauba u saradnji s agencijom Pepermint, ciklus ekstravagantnih disko-žurki, koji uključuje mnogobrojne performere, plesače, blještavu scenografiju i hipnotičke projekcije, te Party Lauba, koji će ljubiteljima zagrebačkog noćnog života svaka tri meseca omogućiti jedinstveno iskustvo iz sveta umetnosti i muzike. Lauba razvija svoj program po uzoru na njujoršku MOMA, PS1 i program Warm Up, koji spaja publiku, umetnike i najbolje izvođače elektronske muzike.

Ove godine povodom šeste godišnjice tim Laube priprema veliku izložbu kanadskog umetnika Andrewa Salgada, pod nazivom A ROOM WITH A VIEW OF THE OCEAN – 24. juna.

„Izložba se proteže u naš ljetni program, dok će se u Showroom prostoru na tjednoj bazi izmjenjivati izložbe manjeg formata”, objašnjava Mario.

Radovi koji će biti izloženi u Laubi producirani su isključivo za potrebe ove izložbe, te će javnosti predstaviti jedan zanimljiv i inovativan pristup savremenom slikarstvu koji nadilazi granice samog medija.

The post LAUBA: Laboratorija za savremene kulturne sadržaje appeared first on 42 magazin.