06.04.2017.

IVAN JEVTOVIĆ: Ako neće klinci lektiri, onda će lektira klincima

Sanja Vuletić
Dalibor Stanković

O svojoj prosvetiteljskoj misiji, publici koja ga podseća na suncokrete, značaju katarze za dušu i skoro tri decenije domaće kvazidemokratije priča nam glumac i profesor Ivan Jevtović

ivan jevtovic 42 magazin

Šta vam je asocijacija kada vam kažem lektira? Verovatno kao i većini – književna dela pre trideset godina uvrštena u nastavni program osnovnih i srednjih škola, često nerazumljivog jezika i sadržaja novim generacijama. Zato im ne drže pažnju. A činjenica da nešto morate pročitati – iz perspektive adolescenta – stvara otpor. Ništa se nije promenilo ni danas, osim podatka da samo šest odsto školaraca čita programom predviđena književna dela, uz opasku da je novim generacijama taj jezik još nerazumljiviji, a radnja daleka i još dosadnija. Da bi srednjoškolcima olakšao život, glumac Ivan Jevtović, sa svojim kolegama, osmislio je Pozorište lektira Vladimir Jevtović. Kroz igru i glumu, uz razgovor i sugestije učenika, ali i profesora, na repertoaru su dela predviđena za ovogodišnju srednjoškolsku lektiru.

Ceo grad bruji o ovom vašem projektu.
Zahvalan sam na tome što grad bruji, ali zaista je tako. Ideja je da dugoročno i polako uspostavimo ceo projekat i posle godinu dana imaćemo pravu reakciju, a ispostavilo se da su se najoptimističnije pretpostavke obistinile, a to je da je ovaj projekat potreban ovom gradu i zemlji. Prvog marta odigrana je predstava Romeo i Julija u mojoj režiji i time je zvanično otvoreno Pozorište lektira Vladimir Jevtović u Božidarcu. Sa kolegama Milenom Nikolić, glumicom, i Dejanom Jajčaninom, glumcem, napravio sam plan da na svake tri nedelje izađe nova predstava. Posle druge premijere Jazavac pred sudom Petra Kočića, pripremamo Geteovog Fausta, 12. aprila je premijera i odmah posle prvomajskih praznika ide Narodni poslanik Branislava Nušića. To su dela lektire iz četiri srednjoškolske godine, a od septembra pripremićemo i nove predstave. Do kraja godine trebalo bi da ih bude osam, a od sledeće godine uvodimo (što mi je sugerisano od profesora srpskog jezika) i lektiru za uzrast od petog do osmog razreda. Postojao je prazan prostor u percepciji publike uzrasta od 11 godina, tako da ovim pozorištem upotpunjujemo i taj prazan prostor.

ivan jevtovic 42 magazin

Sigurna sam da su vam roditelji veoma zahvalni, a kakva je bila reakcija dece?
Genijalna. U stvari, stalno razmišljam o njima. Koncept ovog pozorišta nastao je iz jednog drugog projekta koji sam realizovao sa Milenom i Dejanom pod nazivom Zato što te se plašim po tekstu Dunje Petrović, u mojoj režiji, a koja se bavi vršnjačkim nasiljem. Tada smo sa profesorom Žarkom Trebješaninom i Ratkom Božovićem išli diljem Srbije i odigrali smo stotinak puta ovu predstavu u školama, kulturnim centrima i pozorištima i taj prototip koji smo ustanovili po mojoj zamisli učitali smo u novi projekat. Ta ideja, odnosno to što se događalo da đaci posle odgledane predstave izađu bogatiji, odnosno sigurniji u sebe, bila je omamljujuća inspiracija da problem obrazovanja, odnosno mali procenat klinaca koji čitaju lektiru, a to je nekih šest procenata, probamo da ispravimo. Upravo da sve te knjige koje oni moraju da pročitaju i koje su im mrske, jer se žale da postoje odavno i da nije menjan spisak lektire ko zna otkad, kao i da su u pitanju neke prašnjave knjige koje stoje u bibliotekama ili na policama, sada na nov način oživimo. A učenici više nisu samo nemi posmatrači kao u drugim pozorištima jer im pružamo tu dodatnu dimenziju tako što ih kroz ovaj naš koncept potpuno uvlačimo u priču. Time oni imaju direktnu mogućnost da komuniciraju sa likovima, što smo postigli u ove dve predstave, tako da imate fantastičan trenutak da se klinci, bez obzira na to da li sede u prvom ili zadnjem redu, potpuno aktiviraju, i ono što je posebno važno, daju rediteljske instrukcije, nešto što bi oni voleli da se po njihovoj zamisli ostvari. Tako se vraćaju knjizi, učestvuju u analizi i nadamo se da time ostavljaju novi utisak pred profesorima. Ono što je bilo isto vrlo prijatno i zgodno kao zamisao, i to se već ostvaruje, da su profesori rekli da će u toku posmatranja predstave i tog razgovora kasnije i tih instrukcija u perspektivi ocenjivati učenike i da će imati mogućnost da u pozorištu poprave ocenu sa četiri na pet, ili da, ako su bili nezainteresovani, odjedanput im to bude kao neka dimenzija koja ih aktivirala i time su dokazali da imaju svest kao što svako dete ima, to može da im bude stimulans.

Nedavno je naša kolumnistkinja Ana Rodić veoma slikovito opisala sa koliko je muke svom sinu približila narodnu pesmu o Banović Strahinji. Da li ste možda razmišljali da i narodnu poeziju uvrstite u repertoar?
Odlično, pohvaljujem koleginicu i moram da pročitam njenu kolumnu, i to se upravo nadovezuje na to kako mi radimo. Pošto smo svi akademski glumci, pravimo adaptaciju tog dela poštujući pisca, istorijske okolnosti, ali se trudimo da ga potpuno približimo deci da bude prihvatljivo i shvatljivo. Poezija je definitivno zapostavljena, a to je takvo bogatstvo, i što se tiče epike i lirike, i to je materijal sa kojim ćemo se sigurno susresti. Imamo odlične dramaturge i siguran sam da će se tu naći i Banović Strahinja, Marko Kraljević kao i junaci iz pretkosovskog i kosovskog ciklusa. Naš jezik je naša moć. Kad čuvamo jezik, čuvamo i nacionalni identitet.

Mi kao da imamo provincijsku fudbalsku utakmicu, gde se stalno menjaju dresovi i u kojoj se pojavljuju, nažalost, i neki ljudi iz kulture, koji zarad nekih kratkoročnih interesa ulaze u prljavu igru zvanu politika

Činjenica je da neka druga, vanškolska literatura uvek više intrigira. Da li ste razmišljali da utičete na to da se lektira proširi onim delima koja su deci bliža.
Mene je uvek intrigiralo šta sve kroz dramu može da se učini, kao i pitanje subverzije u pozorištu, ne u nekom negativnom smislu, već u kreativnom smislu. Pozorište lektira posle ovih šest predstava pokazuje da će verovatno biti usvojeno u okviru institucije kao seminar za sve profesore srpskog koji su zainteresovani, a onda ćemo svi zajedno uticati na Zavod za unapređenje nastave da upotpunimo lektiru. I to će biti naša mala misija da utičemo na izbor novih dela. Recimo, kada bih mogao sada da biram, to bi verovatno bio ceo opus Hermana Hesea, Stepski vuk, Demijan, što su već deca pomenula što u pozorištu, ali i na Univerzitetu Singidunum, gde predajem, Hari Poter, ali i domaći pisci, recimo Uroš Petrović, naš fantastičan pisac, Ljubivoje Ršumović… Marko Vidojković, što da ne. Ideja je da se aktivira mašta i uspostave kriterijumi i razvije polemičan duh, da se oni uključe u debatu. Iskreno se nadam da će i u programskom smislu to biti lančana reakcija i da će profesori uneti neke inicijative u škole.

Mene je uvek intrigiralo šta sve kroz dramu može da se učini, kao i pitanje subverzije u pozorištu, ne u nekom negativnom smislu, već u kreativnom smislu

Osim što imate edukativnu misiju, na čemu  trenutno radite?
Ja sam u ansamblu Ateljea 212, iz Pozorišta Boško Buha prešao sam posle angažovanja na Kosi. Taj prelaz mislim da je bio u pravom trenutku. Pre nešto više od mesec dana bila je premijera predstave Magično popodne, u režiji Ane Gligorović, po tekstu Volfganga Bauera, to je veoma interesantan tekst koji je rađen devedesetih u Bitef teatru. Anina ideja je bila da likovi budu dobi između 35 i 45 godina, priča o generaciji koja je otporaška, o generaciji koja je od ’91, pa ’96, od vremena studentskih protesta, u očekivanju da se nešto desi. Priča iz Nemačke je uvedena u naš kontekst i okolnosti u kojima živimo, koliko je ta generacija posle 25 godina onemogućena da uspostavi neke vitalne esencijalne stvari zbog niza društveno-istorijskih okolnosti. Ova predstava igra se veoma uspešno i izaziva empatičnu reakciju crnohumornim efektom. Ako bih publiku mogao da uporedim sa suncokretima, postoje oni suncokreti koji se ispravljaju pošto smo mi sunce koje pulsira i pušta te ideje, misli, rečenice koje oni hoće da čuju i, naravno, kao i u svakoj predstavi, to je uzbudljivo. Neki suncokreti se okreću ka suncu, neki to ne prihvataju ili prihvataju na drugi način. To je uzbudljiva interakcija. Pre toga sam radio Mrešćenje šarana, Tramvaj zvani želja igram u Zvezdara teatru i bavim se školom u okviru Singidunuma, gde sam vanredni profesor. Vodim drugu godinu sa divnim mladim ljudima, sa kojim upravo završavam prvi deo godišnjeg ispita, pripremamo Nušićeve scene. Interesantno je da je Nušić uvek inspirativan, pogotovo u ovom periodu izbora. Taj čovek kao da je još tu. On je najbolje pročitao naš mentalitet, naše tegobe i manjkavosti koje izazivaju tragikomične efekte.

ivan jevtovic 42 magazin

Politika i pozorište, odnosno glumci, neizostavno se prepliću. Kako gledate na poslednju podelu među umetnicima i njihovo svrstavanje na dva suprotna politička pola?
Neću da pominjem imena, ali će biti vrlo jasno o čemu se radi. U jednom sistemu koji nije dovoljno ozbiljan, po mom mišljenju, od ’90. godine naovamo, već 27 godina mi nemamo osnovne oblike državnosti, ni suvereniteta, ni integriteta institucija. Iz moje percepcije, možda grešim, možda će me neko ubediti drugačije, već 27 godina ovo je jedan slabo kontrolisani haos, u kome svi mi prolazimo različita loša iskustva i izazove u kojima moramo da se sudimo, ubeđujemo, borimo da stalno iz entuzijazma, iz potrebe da činimo, a ne da budemo parkirani i inertni. Nekako se odvija milion paralelnih aktivnosti. Ali pitanje političke perfidnosti, odnosno kontinuiranog presvlačenja dresova u političkom sistemu, koji je toliko loš, gde parlamentarna demokratija u Srbiji od prvih parlamentarnih izbora devedesetih nikada stvarno nije zavladala u ozbiljnom obliku koji smo očekivali. Svi smo mislili da će generaciji otporaša biti potrebna samo neka godina, da, ako već ne znaju, prepišu i nauče od ozbiljnih zemalja i shvate koje je odgovorno ponašanje političara. Umesto toga, mi kao da imamo provincijsku fudbalsku utakmicu gde se stalno menjaju dresovi i u kojoj se pojavljuju, nažalost, i neki ljudi iz kulture, koji zarad nekih kratkoročnih interesa ulaze u prljavu igru zvanu politika. Ti ljudi prave prekršaj na nivou crvenog kartona i davno su morali zbog zdravog kriterijuma da se povuku, da budu dostojanstveni ili da se bar sete šta ta reč znači. Loša namera nikada se ne završi kako treba.

Da li to publika prašta?
Publika, ako ne izađe iz pozorišta s katarzom, a katarza je pročišćenje, bez obzira da li je u pitanju komedija, tragedija, politički komad u kojem će se naše duše iščistiti i doći do prave i istinite spoznaje, onda mnogo idemo u pogrešnom smeru. To je svakodnevna borba, u kojoj mi iz svih pozorišta stalno polemišemo.