Film Ne gledaj mi u pijat nedavno je izabran za predstavnika hrvatske kinematografije za 90. nagradu Oskar u kategoriji najbolji strani film. Tom prilikom razgovarali smo sa rediteljkom i scenaristikinjom filma Hanom Jušić o ovoj gorko-slatkoj drami, te sedmoj umetnosti na Balkanu.
Hana Jušić; fotografija: FILMFESTIVALDORF/SCREENSHOT YOU TUBE
Publici u Srbiji film Ne gledaj mi u pijat predstavljen je na ovogodišnjem FEST-u, gde je i osvojio nagradu Beogradski pobednik za najbolji film. Film je osvojio pregršt nagrada i na drugim festivalima u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, Austriji, Nemačkoj, Japanu. Nedavno je otvorio i četvrti po redu Pančevo film festival.
Ne gledaj mi u pijat, na vizuelno-poetičan način, prati priču života devojke Marijane u Šibeniku, čiji lik tumači briljantna Mia Petričević. Centralni fokus Marijaninog života jeste njena porodica sa kojom živi u malom stanu i u krajnje disfunkcionalnom odnosu. Nakon što njen patrijarhalni i kontrolišući otac doživi moždani udar Marijana preuzima njegovu ulogu glave porodice, pored neodgovorne majke i brata sa mentalnim poteškoćama. Sloboda se nazire na horizontu, ali kada je iskusi, Marijana ne zna kako sa njom da postupa, što svakako preslikava liniju iz realnog života mnogih mladih osoba sa Balkana.
Ne gledaj mi u pijat nije klasična priča o pripadnicima milenijumske generacije, već svojevrsni osvrt na motive socijalne drame, sa gorko-slatkim elementima, koja je na ovim prostorima popularna forma od 50-ih godina?
Da, nisu mi privlačni pripadnici milenijumske generacije, baš ni najmanje, čini mi se toliko neinspirativno ono što me okružuje, da trenutno mislim da ću idući film smjestiti u neko drugo stoljeće. Kad sam radila film, razmišljala sam o liku koji mi je blizak i razumljiv. Što se tiče stilskih elemenata, ugledala sam se na cinema verite filmove 60-ih, kao i na američki modernizam, također djelomično izgrađen na cinema verite temeljima.
Nekako nikad nisam sebe doživljavala nekim umjetnikom i pomalo su mi strane takve aforističke simplifikacije
Dolazi li ponovo zlatno doba kinematografije i njen autentični izraz na ex Yu prostorima?
Mislim da je igrani film trenutno u nekoj krizi općenito, europska filmska industrija postala je baš prava industrija kao imitacija Holivuda, ali lijepo je vidjeti da filmovi s ovih prostora gostuju na afirmiranim festivalima.
Umetnik piše kad je u sumnji, iz patnje. Da li deliš stanovište Andreja Tarkovskog?
Nekako nikad nisam sebe doživljavala nekim umjetnikom i pomalo su mi strane takve aforističke simplifikacije. Čini mi se da mnogo ljudi iz mnogo različitih poriva stvara, piše, režira. Čini mi se da je bitno samo da osoba ima strasti oko onoga što radi, da joj je to bitno, da je posvećena.
Šta je poenta bavljenja filmom?
Baš sam nedavno čula kako je Nikolaus Geyrhalter rekao da snima filmove o temama o kojima bi volio gledati film. Meni je poenta da radim neke priče koje me uzbuđuju i nadam se da će tako uzbuditi još neke ljude kad im ih ispričam.