Ima jedan dan u godini koji mi je draži od svih dana. Dobro, ajde, nije najdraži, ali na ljestvici od prvog do Prvog maja je negdje u razini rođendana. To je onaj dan negdje na početku proljeća kad prvi put obučem kratke rukave. Ima nešto u tome ritualno, kao slavljenje solsticija, pamučna verzija. Uvijek mu prethodi vraćanje s posla kuhajući se i proklinjući krivu jutarnju procjenu zbog koje sam obukla nešto što sad ima efekt opreme za kampiranje u Arktičkom krugu.
Dakle, dođem doma, izvlačim kutije sa ljetnom odjećom (koje će još nekih mjesec-dva tako hodati po stanu i svi ćemo se spoticati preko njih, jer one su žive, majke mi, te stvari imaju noge), uzimam najdražu majicu sa motivom rock benda, jer to je sloboda, i uma, i izričaja, i življenja, i potpazuha…
Naravno, proljeće u Dalmaciji je bolje od ijednog proljeća. Možda ne znate, ali tu želite biti. Sve one priče o visibabama i jaglacima zaboravite. Izgledaju veliko na slikama, a uživo su razočaravajući (to ne volimo). Tu kod nas proljeće je festival topline i sunca i niskog raslinja, koji te zove da ideš brat šparoge i ljubičice po poljima, tjerajući zmije, guštere, leptiriće i ine beštije. Naravno, nadajući se da ćeš stvarno vidit zmiju, jer bliski susret sa zmijom je jedna od onih stvari od kojih svi zaziremo, ali kad je doživimo, onda danima živimo od osjećaja ponosa i sreće jer, čovječe, vidjela sam zmiju. (Uglavnom to bude samo blavor, šta uopće nije zmija, ali izgleda kao zmija, pa se i računa da je zmija).
Branje šparoga kod nas je nešto što bi trebalo zaštitit kao UNESCO baštinu. Jer to nije branje, to je ritual, osjećaj, sport, sve. Počinje šaputanjem „ima li šparoga“, sve ispod glasa, ako i ima vidjeoca, da lokaciju ne čuje puno ljudi u blizini. Zatim, kad dođe Dan od kratkog rukava, onda se obuče kratki rukav (šta je Supermenu plašt meni je kratki rukav), nađe se dugi štap za tjerat zmije, i duboko koncentrirano, traži se ta draga biljka odvratnog okusa. Nije ju lako vidjet, ni doć do nje. Obično se ide po nepristupačnom terenu gdje stalno zapinjete za neko trnje i užasno vas sve grebe i stalno imate osjećaj da neki pauk šeta po vama, a i trebate bit skloni slobodnom penjanju, jer ima dosta suhozida preko kojih treba pažljivo, jer svaki kamen u njima je dragocjen i suhozide jednostavno treba poštivat bez puno pitanja zašto je tu toliko kamenja tako bez veze naslagano. Nije bez veze, ima svrhu, to nije kamenje, to je zemlja, voda, hrana, znoj, snaga, život.
Ne mogu opisat kako se šparoga prepozna, ali uglavnom vrti se oko toga da je jedva primjetna, pa onda kad je napokon ugledate, to vas ispuni posebnim osjećajem super beračke moći i super vida, a baš ste prije koji dan pomislili da nešto slabije vidite, da ćete trebat doktoru, jer godine čine svoje. Ali ne, još ste dobri, ne date se, neće vas dotuć buljenje u ekrane te na poslu te doma, sad se u vama ponovo budi ona iskonska snaga i energija koja proizlazi iz ove šparoge koja strši ispred vas kao podsjetnik da vaše mjesto nije na kauču, nego tu, vani, u cvijeću i travi, na početku svega. Vrlo vjerovatno ćete osjetit potrebu da se skinete, legnete na travu, raširite ruke i noge – i samo upijate toplinu. Neka vas golica po vašim sretnim točkama i uđe unutra. Preporučam, svakako…
A na kraju dana, overdozirani vitaminom D i mirisom mediteranskog bilja, sretni što dobro vidite, uz osjećaj zadovoljstva vašom spretnošću skoro kao ono kad ste u djetinjstvu preskakali preko zidova bježući jer ste nekoj babi iz voćnjaka ukrali trešnje, pojedete zdrav obrok (koji je odvratnog okusa), legnete u krevet i skoro poželite da vam ispod prozora zapjeva klapa (a inače ne podnosite klapsko pjevanje jer sve je to postalo pop)…
E onda skužite: čovječe, Dan kratkog rukava je zaista čaroban dan.
Ko je Iva i kako nas je oslobodila straha od stepenica pročitajte OVDE