Njujorški muzej moderne umetnosti – MoMa izložbom Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980 planira da istraži posleratnu jugoslovensku arhitekturu, a otvara je 15. jula tekuće godine.
Izuzetan rad socijalističkih arhitekata će tada, po prvi put, biti predstavljen internacionalnoj publici, a mi se pitamo – koliko bi tematski srodna izložba bila značajna ako bi se održala kod nas, u Srbiji, u službi podsetnika na kvalitetno izvedene i planski rađene objekte te spomenike, jer novim gradskim projektima sve više bežimo od ovog monumentalnog pravca, našeg nasleđa i okrećemo se ka nekoj bliskoistočnoj viziji futurizma (objekti) i realizma (spomenici).
Inspirisani upravo njujorškom izložbom, napravili smo online galeriju s primerima impresivnih spomenika i zdanja – od nekih novobeogradskih blokova, preko skopskih zgrada i drugih značajnih građevina koje su kreirali domaći arhitektonski genijalci kao što su Svetlana Kana Radević, Bogdan Bogdanović, Juraj Niedhardt ili Milica Šterić.
SPOMENICI
Po zahtevu Josipa Broza Tita, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka građeni su komemorativni spomenici, obeležja mesta na kojima su se desile važne bitke Drugog svetskog rata.
Dizajnirani od tadašnjih poznatih skulptora i arhitekata, oni su ponosno stajali kao simboli nade, ljubavi i zajedništva. Danas, iako napušteni i gotovo obezvređeni, oni i dalje zrače snagu i moć jedne države koja više ne postoji.
Beograd je poznato mesto za hodočašće fanova posleratne arhitekture. Većina monumentalnih građevina nastala je za vreme Tita, a među najpoznatijim su kula Genex, BIGZ, Kuća cveća, Muzej savremene umetnosti, Sava centar, Blok 23, hotel Jugoslavija, VMA, Avijatičarski muzej i zgrada SIV-a.
O ovim arhitektonskim divovima možete saznati više, a i prošetati se do njih, uz pomoć Modernističke mape Beograda, lepo dizajniranog vodiča koji je priredila Ljubica Slavković, ilustrovanog sjajnim fotografijama Relje Ivanića.
Ako više volite vodiče od krvi i mesa, fotografi Irena Herak i Dragan Stanković organizovali su turističku turu kroz modernistički i brutalistički Beograd, a o tome nešto više možete saznati OVDE.
Beogradski soc-brutalizam i moderna pre nekoliko godina našli su se u fokusu još jednog fotografa – Mirka Nahmijasa, čije su galerije minimalistički predstavljenih građevina obišle svet. Sve u kompletu ih pogledajte OVDE.
Valja se otići i van Beograda, čak do Prištine, i prebrojati 99 kupola gradske biblioteke, koja podseća na vaznemaljsku strukturu iz budućnosti (građena je 1982. po nacrtima hrvatskog arhitekte Andrije Mutnjakovića). Nažalost, u modernim srpskim medijima ovu zgradu češće ubrajaju u najružnije i nazivaju je grotesknom.
Ex – Yu zemlje i susedna nam Bugarska
U, danas, komšijskim zemljama nije falilo monumentalnosti. Želja nam je da odemo do Buzludže – memorijalnog zdanja bugarske komunističke partije. Ova građevina zadivljujućih proporcija nalazi se na nadmorskoj visini od 1.441 metar, a izgleda poput letećeg tanjira.
Otvorena 1981. u čast prvog skupa socijalista Bugarske, Buzludža je sada napuštena i, malo je reći – propada.
Centar Skoplja danas izgleda kao miks pretencioznih neoistorijskih građevina, te spomenika i autentične otomanske arhitekture. Međutim, u ovoj novonastaloj prestonici kiča i dalje postoje neke građevine i te kako vredne pažnje – poput makedonske zgrade Glavne pošte.
Talentovani arhitekta Janko Konstantinov, kome je mentor bio finski genije Alvar Alto, projektovao je poštu i učestvovao u njenoj izgradnji od 1974. do 1989. godine. Iako je zgrada stara skoro punih 40 leta, a ona je i dan-danas, ostala biser njihovog arhitektonskog pejzaža.
U Zagrebu ponosno stoji Mamutica, zgrada duga 240 metara, i kao takva, ona je jedna od najmasivnijih struktura u Hrvatskoj. Iako su mnogi blokovi istočne Evrope rađeni po ovoj shemi, malo njih može da se poredi s veličinom i masivnošću Mamutice.
Kada je izgrađena, u kompleksu Mamutica živelo je preko 5.000 ljudi, a pre deset godina je tamo snimana i istoimena krimi-serija, emitovana na njihovoj nacionalnoj televiziji.
Za Ljubljanu se često govorilo da nema karakteristike glavnog grada jer joj je manjkalo klasicističke arhitekture i metropolskih nebodera.
Upravo zato je, 1960, čuveni slovenački arhitekta Edvard Ravnikar, kada je pobedio na takmičenju za arhitektonsko i urbanističko planiranje tadašnjeg Trga revolucije (sadašnji Republički trg), gradio masivne, simetrične, moderne strukture koje su postale gradski simboli.
HOTELI
Pored stambenih, državnih zgrada i kancelarija, kada kažemo socijalistička arhitektura 20. veka, na šta prvo pomislite? Na državne hotele, naravno.
Ima ih na prostorima bivše Jugoslavije i šire, podsećaju nas na detinjstvo, spokoj, nebrigu, grandiozne dvorane, visoke plafone i slobodu. Danas je dosta njih preuređeno, pre svega enterijerski, i ogoljeno od emocija. Međutim, spolja, svojom impozantnim strukturama, koje se savremene arhitekte nisu usudile da diraju, oni i dalje imaju moć da nas, na sekund, vrate nazad i zamirišu na more ili orošenu travu umesto na moderan osveživač prostora.
Posmatramo većinu ovih zdanja kako propadaju, ili ih čeka sudbina renoviranja i pretvaranja u nešto sasvim drugačije, i pitamo se – zašto uporno bežimo od simbolike koju ona nose? Zašto želimo da ih preuredimo?
Umesto da kitimo i osvetljavamo grad neonskim koloritima sa ciljem privlačenja turista, sređivanjem ovih spomenika i zdanja dobili bismo jedan solidan povod i potencijal da upoznamo strance s nečim što je deo naše istorije, a što, na kraju krajeva, čak iako se ne slažemo s politikom koja iza njih stoji, zanimljivije izgleda od građevinskih predloga većine modernih arhitekata.