Dok sam bila dijete, živjela sam u baš onom starom dijelu grada, u kamenoj kući, jednoj od onih na koje sad turisti otkidaju. Osim krova, koji je prokišnjavao, bilo je super živjeti tamo jer su te uličice bile idealne za igrat grupa traži grupu. Igra bi se svodila na početak, i traženje, a nije nikad završila jer bi došlo sedam sati, pa bismo čuli matere da zovu kroz prozore na večeru (u zimsko doba, ljeti u 11). Nikad nijedna grupa nije našla ovu drugu. Jedine brige su nam bile pod a) da ne ugazimo u pseće govno i pod b) da ne umremo jer smo sjeli na kamen.
Ta govna su bila veći problem jer o ovom drugom su vodile brigu babe u susjedstvu. Čim bi nečija guzica bila na milimetar od poda ili zidića, nekoj babi (uvjerena sam da su bile organizirane i imale dežurstva) bi se upalio alarm za Prevenciju Momentalne Smrti Od Sjedanja Na Ledeni Kamen, pa bi ta baba viknula i mi bismo, naravno, otrčali pognute glave izbjegavajući prepreke od govana.
Sad kad sam velika, i kad su ljudi počeli čistit za svojim psima, potpuno drugačije doživljavam te ulice. Zato jer sad umjesto u pod mogu gledati gore. A gore je jedan sasvim novi grad. Koji je u stvari užasno lijep i šarmantan. Predobro sve to gore izgleda, ti prozori i vrata i sve.
To je ono što bih ti prvo pokazala da dođeš ovdje. Pustila bih te da šetaš tim ulicama i da ih slušaš. Jer ovakvi gradovi imaju svoj elevator music.
Da čuješ tu neobičnu tišinu isprekidanu mirisom kapule koju neko šufiga pripremajući ručak za sutra i prekosutra. Jer ko je lud kuhat samo za jedan dan?!
Da čuješ miris tamjana pomiješan sa ustajalim mirisom baba.
Da čuješ mistični osjećaj samoće.
Ti bi vjerovatno nakon par minuta rekao da ima previše stepenica i da šta tebe uopće briga za taj jebeni kamen i tko je klesao taj jebeni friz iznad tog jebenog portala. A ja bih ti govorila „evo još samo malo pa ćemo na piće“, pokušavala ti prikazat pozitivnu stranu šetnje gradom sa najvećim brojem stepenica na Mediteranu, jer „stepenice su dobre za definiranje guze, pogledaj moju kako je slatka i okrugla, a tako i vježbaš sfinkter da odgodiš nošenje pelena za odrasle, dupla korist, kako ne kužiš“.
A u sebi bih molila bilo kojeg boga koji funkcionira da ti se dogodi što i meni jednog dana kad sam tako šetala sama i čula iz jednog prozora kako svira Damien Saez J’accuse, na repeat. I da sjedneš na kamen, riskirajući život, puštaš da ti taj kamen uđe u krvotok, taj dan postane jedan od najboljih dana u životu.
E onda bih te odvela dolje gdje završavaju stepenice, u Azimut, na prosječno pivo koje godi jer atmosfera i glazba su to što je stvarno bitno, a pivo će nas opit tako i tako, bez obzira na kojem je suncu dozrio hmelj.
Inače, u Šibeniku se puno ljudi boji stepenica. Većina Šibenčana zapravo. Svima je njima tlaka malo se pomučit za doć do nečega. Većina bi radije sjedili na rivi u nekom kafiću koji ima parking točno ispred ulaza ili jako, jako blizu.
A ja sam u potrazi za onima koji se žele oslobodit tog straha, koji su na putu oslobođenja ili koji ga nikad nisu imali.
Želim se inspirirat strašću za bilo čim. Ljudi, želim vam pit vašu idealističku strastvenu krv.