Sve je kratko u usporedbi s vječnosti iščekivanja da ponovo bude tako dobro.
Sjedim uz more i slušam ga kako malim valićima koji kotrljaju kamenčiće pozdravlja ekipu iz Češke, Njemačke, Poljske, Italije, ekipa sprema u Thule one male plastične polusjedalice za plažu, mrežaste papuče za more, frižideriće, paštu, mlijeko, tost i sokove koje su donijeli sa sobom, ali nisu uspjeli sve pojest (strah od gladi je veći od kutije sa konzervama). Vrlo oprezno između dekica spremaju suvenire. Suveniri su one školjke nalijepljene na kamen, oko njih oblijepljen sivi građevinski pijesak, u skupljoj verziji kvarc, i sve posuto šljokicama. U tom suveniru lokalni je samo kamen na kojeg je to sve polijepljeno, ostalo je iz uvoza. Ali školjka je, pa je morsko. Jer nije bit gdje se ide, nego da ima more, tako da se može jahat na masivnim rozim luftićima u obliku ptica ili hrane. Logično.

Skužim da nisam brijala noge 17 dana. I eto, ni ne okrenem se, odem u dućan po brijač, a tamo pune police ukrasa za Haloween i Božić

A more je doslovno odahnulo. Taj zvonki zvuk, dok nježno prevrće kamenčiće, meni zvuči ko da je more umorno došlo doma nakon posla i leglo u svoju udobnu poznatu postelju, i duboko odahnulo, u miru.
Osjećam sjetu koju nosi prohladni večernji zrak, i spremam se na pozdrav, kao da je ljeto ljubavnik koji odlazi, a ja ostajem čekajući da ponovo dođe, u sebi zaklinjem na vječnu ljubav.
Ljubavnik kojeg želim, ali znam da nikad neće biti potpuno moj, nestalan, nevjeran, pomorac koji odlazi u druge luke da grije neka druga tijela željna milovanja, ali toliko dobar da ne želim sebi priznat da je gotovo. Teško se nosim s tim, znam da bi trebala presložit ormar, spremit ljetnu odjeću i izvadit zimsku, ali ne ide. Vadim jednu po jednu stvar, a ove ljetne ostavljam „možda još bude toplo“. Čekam bablje ljeto. Koje bi po meni trebalo bit da je +40 i da sunce zalazi u 10 navečer, naravno.

U suveniru školjki lokalni je samo kamen na kojeg je to sve polijepljeno, ostalo je iz uvoza

Par dana i onda skužim da ipak nije dobra ideja smrzavat se ujutro u šest zato jer je kao još ljeto. Bablje.
Onda slijedeća faza prihvaćanja je kad skužim da nisam brijala noge 17 dana. I eto, ni ne okrenem se, odem u dućan po brijač, a tamo pune police ukrasa za Haloween i Božić. Prvi put pomislim kako mi je onaj kič od morskih suvenira zapravo skroz super. Pjevušim neku sjetnu pjesmu (ovih dana Seasons od Future Islands), mislim se, ma nije ni jesen loša, samo da mi neko hoće malo ugrijat noge navečer, kraj vatrice, uz toplu čokoladu i eventualno palačinke, sa čokoladom i šumskim voćem, i šlagom, bilo bi idealno.

The post Kraj. More je umorno došlo doma nakon posla, leglo u postelju i duboko odahnulo appeared first on 42 magazin.