Za Marka sam prvi put čula januara 2015, kada je bio gost kuće za pisce književnog festivala Krokodil kao jedan od najistaknutijih glasova Balkana. Tada sam otkrila da je ovaj mladi Splićanin epitet najistaknutiji glas zaslužio objavom četiri knjiga pesama, četiri knjiga eseja i knjige kratkih priča, i sve to dok je paralelno radio kao urednik i kolumnista nekolicine kulturnih časopisa.
Iako se u samom intervjuu nismo bavili njegovom uredničkom ulogom, spomenuo nam je dvomesečnik za kulturna i društvena zbivanja Zarez, za koji je radio, a koji je, nažalost, ugašen zbog nedostatka finansijske podrške. Marko je pričao o muzici kao pokretačkoj snazi, o tome zašto je lični izraz bitan za savremenu književnost i kako, da biste se bavili pisanjem, uvek morate prevazilaziti sebe. A onda je odjurio dalje, na promociju svoje nove knjige Slijepa karta.
U kojim bendovima si svirao?
Uh, pa svirao sam u dosta bendova, ali većina nije vredila toga da im se zapamti ime. Jedini ozbiljno diskografski aktivan bio je bend Death Disco. Bili smo dio te neke zagrebačke klupske scene, svirali smo po regionu i šire, ali dobro, to je bilo pre deset godina i ne treba ga se s posebnim žalom sećati. Nisam ja uopče bio neki talentirani muzičar, više muzički entuzijasta.
Ti si svirao bubnjeve?
Znaš one viceve o bubnjarima?
Imala majka dva sina, jedan bio muzičar, drugi bubnjar?
Pa dobro, ne baš to (smeh), ali sam se uklapao u stereotip i udarao ritam svuda, ali ne previše tečno – i kad kucam na vrata, malo usporavam ili ubrzam. Sad bez šale, voleo sam to što smo radili, događalo mi se i da dijelim pozornicu s idolima iz mladosti, poput benda Gang of Four. Sad kad se osvrnem, ostaje mi ljepa uspomena iz nježne mladosti. Ili nježnije mladosti (smeh). Ispunio sam dječački san.
Sviraš li i dalje?
Jaaako slabo. Previše putujem sada, a bubanj je glomazan, glasan. Imam neke bendiće u Beogradu i Beču, ali to je više kao neki hobi, sviramo na svaka dva tri mjeseca. Ipak, fali mi ta posebna sinergija s bendom i publikom, koju samo muzika može da donese.
Pre svega sam pesnik, nisam se nikad smatrao proznim piscem
Čitala sam tvoju knjigu Jugoton gori!, koja upravo govori o muzici, i to nekoj dobroj muzici iz osamdesetih i s početka devedesetih godina na našim prostorima. Ono što mi je palo na pamet dok sam prolazila kroz sva ta imena pevačica, pevača i bendova koji nisu bili mainstream, ali bili su popularni. Po nekima se danas zovu kulturni centri ili ulice – Vlada Divljan ili Milan Mladenović su primeri toga. Bili su borci za kulturu i rokenrol. Da li takvi ljudi postoje i danas na savremenoj sceni?
Interesantno, sinoć sam s društvom imao sličan razgovor na temu – zašto indie bendovi danas, i to ne samo rok bendovi, uglavnom više nemaju hitova? Kad se vratim unazad, sjetim se grupa iz, recimo, treće lige osamdesetih godina – dakle, onih koji nisu punili velike dvorane, ali su snimali ploče i bilo ih je na radiju, imali su svoju publiku. Na primjer zagrebačka Boa ili beogradski U škripcu. Svako od takvih je imao barem dva hit singla po ploči, koje i danas volimo. Kad slušam savremene bendove koji imaju super zvuk, ali se ne mogu probiti izvan okvira indi-scene, nisam siguran je li stvar više u produkciji, pomacima u logici muzičke industrije, medija, recepcije i slično, ili dominaciji žanrova koji se oslanjaju na stil i zvuk, zaobilaženju okvira pop žanra. Meni to nedostaje, fan sam ekstremnih aranžmana, glasne i brze muzike, ali sam i pop-nacista – volim da zviždim.
Spominješ u knjizi i film Geto – tajni život grada (1995), dakle, nije samo bilo do muzičara, postojala je ta neka ekipa kreativaca koji su opisivali stanje scene kroz razne medije.
Istina. Ali mislim da ima i toga što je od tada prošlo više od 20 godina. Danas mi promatramo EKV kao veliki i važan istorijski bend, što on svakako jeste, ali tada EKV nije punio zagrebački Dom sportova, a u nekim manjim sredinama su svirali i pred pedesetak ljudi. Ne zaboravimo da su prave zvijezde tog doba bili Bijelo dugme i Čorba, na kraju krajeva, Lepa Brena. Možda će nam se, kada današnju scenu budemo promatrali za 15, 20 godina, neki od aktualnih bendova činiti jednako važni kao grupe novovalne eksplozije… Zadnje ploče Jarbola su mi, recimo, jako zanimljive. Goribor, Repetitor, Artani… nije da ih nema.
Nagovarali su me da napišem nastavak knjige Jugoton gori! o stranim bendovima, ali to bi se graničilo s komercijalnim projektom, što meni nije blisko
Koliko ti svojom poezijom i prozom imaš prostora da utičeš na kulturnu scenu danas?
Uf, to je teško i kompleksno pitanje. Pokušavam se kad god je moguće jasno izjasniti o nekim stvarima, inzistirati na političkom, pa i u književnosti, iako ne mislim da to mora biti u prvom planu. Ono što me zanima jeste prije svega književnost, ali važno mi je da se, pisanjem, uspijem uhvatiti ukoštac s nekim aktualnim pitanjima i problemima. Sve ovisi o mogućnostima pisca da se s takvim temama na odgovarajuć način izbori, da od njih napravi literaturu, a ne pamflet.
Na šta ljudi bolje reaguju: na poeziju ili prozu?
Pre svega sam pjesnik, i nisam se nikad smatrao proznim piscem, pogotovo ne u fikcijskom smislu. Jedina proza koju sam radio jeste knjiga kratkih priča Bog neće pomoći. Pomenut naslov Jugoton gori! je zbirka eseja, donekle pop štivo, u toj knjizi se pominju bendovi s kojima se dosta ljudi identificira, pa je valjda i zato bila interesantna širim krugovima. Svašta se događa oko te knjige – ljudi prave plejliste s tim pjesmama na YouTubeu i tako… Interesantno mi je to – ima neki svoj život. Nagovarali su me da napišem nastavak o stranim bendovima, ali to bi se graničilo s komercijalnim projektom, što mi nije blisko. No imam jedan projekat za koji bih voleo da si osiguram mentalno vrijeme i ostvarim ga – radni naslov je Bizaro B. Pričao bih o nekim bizarnim domaćim bendovima koji su nestali, želeo bih uronit u tu paralelnu, tajnu historiju, naličje te inače kvalitetne i tada žive pop-rok kulture.
Šta je uopće putopis 2017. godine, kad se možete uz pomoć Google Mapsa šetati ulicama Buenos Ajresa ili Pariza?
Tvoja najnovija knjiga Slijepa karta se bavi putovanjima?
Ta knjiga se prije ili kasnije morala pojaviti jer, zvuči kao neka loša floskula znam – živim na putu, pa je teško izbeći tematizirati iskustvo putovanja, pomicanja. Slijepa karta je žanrovski hibrid, nije klasični putopis, niti nekakva reportaža, nećete iz nje previše saznati o nekim egzotičnim zemljama, kontinentima. Poenta knjige je bila između ostalog da se pokuša odgovoriti na pitanje – šta je uopće putopis 2017. godine, kad se možete uz pomoć Google Mapsa šetati ulicama Buenos Ajresa ili Pariza? Za mene je to neki lični doživljaj, priča o tome šta za pojedinca znači promjena mjesta, koliko i kako to mijenja percepciju, život. To je jedan psihogram, niz bilježenja odnosa protagoniste i krajeva kojima se kreće. Prije svega u pitanju je književni tekst, a ostaje mi nadati se da je kao takav i uspio.
Kada ćemo čitati nove pesme?
Završavam jednu pjesničku knjigu koja treba da se pojavi kroz šest mjeseci.
Hoće li biti dobra kao Ili ti ili svjetlo?
Hehe, ta knjiga je dobra zato što su to izabrane pjesme koje sam pravio za srpskog izdavača, Kontrast izdavaštvo, pa je u tom smislu probrana, konciznija. Ali da, naravno da vjerujem da će nova knjiga biti bolja, kako drugačije? Ako u to ne bih vjerovao, ne bi imalo smisla baviti se tim pjesničkim poslom.