Bulšit. Znam da se ne piše tako. Ali baš mi se ovako sviđa. Bulšit.
Jedinstvena reč koja opisuje gomilu stvari koje non-stop slušamo.
Pričam o raznim lekcijama samodovoljnosti, pozitivnog razmišljanja, ljubavi prema sebi koja će učiniti da te ceo svet voli i na račun ti uplati milion dolara.
A jedna od njih, mnogo starija od ove poplave, jeste ona ženska, o Sveti Bože, toliko puta ponovljena glupost: „meni muškarac nije potreban da bih se osećala srećno i zadovoljno“.
Bulšit nad bulšitovima.
Zaista bih volela da znam ko je to prvi izgovorio. Mada, možda Ta i nije kriva što tu parolu ponavljaju i poznate i nepoznate, i neudate i udate, i klinke od 15 i dame od 60… već decenijama. Možda je Ta zaista To i mislila. Moguće je. Kao što možda i zaista misli i oseća jedan odsto onih (heteroseksualnih) dama koje tu rečenicu sada ponavljaju. Jer izuzeci potvrđuju pravilo.
Ali, dragi moji, šta ćemo sa preostalih 99 odsto? Pa… lažu! Jer su negde ukačile da je to moderno, da to ostavlja utisak samosvesnosti, samoostvarenosti i samo-šta-ti-ja-znam čega još.
Kažem utisak, suština je sasvim drugačija. Ova rečenica, to jest mantra, uzrok je usamljenosti koju su žene, nažalost, same sebi prizvale. Jer upravo zahvaljujući njoj ostaju usamljene čak i kada pored sebe imaju muškarca. U stalnoj borbi da dokažu svoju maksimu, one sebi i njemu, na prvi, drugi i stoti pogled, uskraćuju sve ono što mogu jedno drugom da pruže samo dvoje ljudi koji veruju da su žena i muškarac jedno drugom „hleb nasušni“. A to je taaaaako dobro. Kada umeš. Kada smeš.
Gledala sam mnoge „meni muškarac nije potreban da bih…“ žene kako se iznutra rastaču dok odlaze na razne kurseve, ubrizgavaju injekcije filera, jure bolji posao i fantastičan put sa drugaricama, na kom su tako slobodne i zadovoljne. Prepoznavala sam očaj u njihovim očima, za koji bi me na stub srama postavile da sam ga očajem nazvala. Ali jeste bio. Jer njihova koža stvorena za dodire, uši stvorene za ljubavne reči, ruka stvorena da se zagnjuri u nečiju… jednostavno, nisu dobijali oni što im treba.
Ali to nije bilo najstrašnije što im se dogodilo. Najstrašnije je što su same sebe osudile da to nikome ne smeju da priznaju. Zato su odbijale svakog ko im se nije učinio idealnim. Zato su brojale sastanke do onog trećeg ili petog „koji je ispravan“ da se nekome predaju. Zato su ostajale u brakovima bez ljubavi. I tako propuštale ono najbolje – da vole i da ih neko zaista voli. Na dan, na tren, na godinu, na večnost… Svejedno.
Kako god vam to zvučalo, duboko sam uverena i spremna da to i dokažem – ova jednom rečena i milijardu miliona puta ponovljena parola prilično je kriva za trenutno bulšit stanje u životu ne samo tih dama već i sveta. Kao izgladneli psi lutalice mi se međusobno glođemo, između ostalog, upravo i zbog te rečenice.
Jer šta da radi sa sobom (i gomilom testosterona) muškarac koji ženi nije potreban za sreću? Pa recimo da: 1) pije pivo, gleda utakmicu i krivi ceo svet za svoje osećanje beskorisnosti, 2) gazi preko leševa da bi svom životu dao smisao time što će se zvati direktorom ili modernije rečeno CEO, 3) ubija i krade da bi kupio nova kola i gram belog, 4) uvodi svoje ili tuđe zemlje u ratove ne bi li se, po dobru ili zlu, njemu je svejedno, upisao u istoriju… Ima tu još verzija. Dodajte sami, pa birajte i probirajte. Ali nijedna ne valja.
A one? Slično. Znate već ono karijeristkinja, muškarača, starleta, džangrizava domaćica, pa hobiji, pa kursevi… Mrzi me da nabrajam.
Ali zašto mislim da su tome žene krive? Da su muškarci u toj matematici nedužna poznata?
Zato što smo mi, drage dame, fitilj, oni oganj (Buckminster Fuller), ili ako hoćete konkretno – nežniji i za iskru ljubavi i dubinu emocije talentovaniji pol.
Auuuuuu! Rekoh opet nešto neoprostivo, seksistički, šovinistički, retrogradno…
Nema veze. Ionako neću onu kakofoniju nadglasati. Ionako ovo pišem samo zato što mi, pored karijere, dece, godina, prijatelja, muža, hobija… jednostavno dođu oni momenti neizdrža bez „hleba nasušnog“.
Ni mene nije zaobišao onaj bulšit.
Zato ga sada seciram kao bivši pušač ovisnost o cigaretama.
Svesna da ga se nikada neću zauvek odreći.
I da ću zbog toga mnogo toga izgubiti.