Moj prvo saznanje o hrvatskoj umetnici Oko, odnosno njenim radovima, desilo se na Internacionalnom prolećnom laserskom samitu jeftine grafike 2011. godine, kada sam kupila jednu od njenih životinja otprintanih na papiru A3 formata. Od tada sam pratila njen rad na netu, sve dok se pre mesec dana nisam doselila u Zagreb i zvanično je upoznala. Prvu rečenicu koju je Oko iskazala na Trgu bana Jelačića okarakterisala bih kao inteligentan humor, pomalo british style. Uz pivo u kafiću Knjiga i kava otkrila sam njenu jedinstvenu energiju, rekla bih na momente entuzijastično detinjastu, kao i stav otpora prema autoritetu, čijih elemenata svakako ima i u njenim radovima. Kako Oko kaže, interesovanje za crtanje i umetnost pokazala je još u osnovnoj školi, kada je ilustrovala školski časopis, za šta je bila plaćena tramvajskim kartama. U profesionalnom smislu, umetnost joj predstavlja životnu preokupaciju čitavu dekadu.
Za to vreme, završivši slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti, ostvarila je impozantnu karijeru. Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Lauba, londonski Victoria and Albert Museum, art sajam Artigo u Riju de Žaneiru, njujorški e-flux, zidovi Zagreba, gradovi Istre, Španije, Francuske, Engleske, samo su neke od lokacija u kojima je Oko izlagala/ kreirala svoje radove. Trenutno živi i radi na relaciji Zagreb–London.
Kako različite sredine, poput Zagreba i Londona, utiču na tvoj proces kreativnog stvaranja?
Mislim da različite sredine pridonose tome da se gomila novih znanja i informacija spajaju sa onim starima i samim time te nadograđuju i mjenjaju ti percepciju, različite kulture, kao Brazil ili Njujork, što veća različitost, to je zanimljivije i sve više rasteš… Sve mi se više čini da je došlo vrijeme za Aziju!
Voliš da čitaš filozofiju i beletristiku. Da li smatraš da je filozofija neodvojivi deo umetnosti i da li ti čitanje predstavlja svojevrsni izvor inspiracije?
Čitanje me oblikovalo otkad sam bila dijete, mislim da je ono nevjerovatan portal za nove spoznaje i imaginaciju, barem je meni tako, dobiješ dojam da imaš „prijatelje“ iz različitih vremenskih razdoblja i različitih kultura, ali nekako se osjećaš blisko njima i ne osjećaš se više sam toliko, dobiješ društvo koje te razumije. Zato se ja uvijek šalim da imam frendove kao što su Voltaire i Rousseau.
Čitanje me oblikovalo otkad sam bila dijete, mislim da je ono nevjerovatan portal za nove spoznaje i imaginaciju
Osim klasičnom slikarstvu, ostala si verna i street art sceni. Da li praviš razliku između ova dva pojma?
Pokušavam materijalizirati svoje vlastite emocije i misli, ponekad je to lakše na platnu, ponekad na zidu, ponekad kao crtež, ponekad kao skulptura, umijetnost je oblik terapije i uzimaš onaj ventil koji ti u određenom trenutku najbolje odgovara… Dobra stvar je što se prestaneš zamarati očekivanjima okoline koja te pokušava svrstati negdje, ili te na taj način definirati… Radiš šta i kad ti tako iskreno dođe, bez opravdavanja ikome osim samome sebi.
Tvoji radovi bili su izlagani u galerijama i muzejima u Hrvatskoj, ali i širom sveta. Kakav je osećaj gledati svoje radove u galerijama poput e-fluxa u Njujorku, rame uz rame sa velikanom hrvatske umetnosti Sanjom Iveković?
Zapravo, kao i većinu trenutaka kad se nešto takvo događa, zapitaš se kako si ti uopće došao tamo i sve gledaš iz nekog trećeg lica i smiješ se sam sebi. Barem ja da, jer se većinu vremena osjećam kao dijete, pa mi je smiješno zamisliti da me netko uopće shvaća ozbiljno, da ljude zanima šta imaš za reći i da te zovu na razna predavanja jer sam sebi nekako djeluješ uvijek isti, preblizu smo sami sebi da bismo mogli primjetiti vlastiti rast kao nešto drastično, i zato je bitno imati bliske prijatelje, da te drže na zemlji i da te poguraju kad se ti sam uplašiš svijeta oko sebe.
Koja je simbolika životinjskih motiva na tvojim muralima i slikama?
Nekako, meni koja sam odrasla uz životinje, one predstavljaju nešto čisto, nema pretvaranja kao kod ljudi, na neki način unutar prvih par sekundi znaš na čemu si, pogled oči u oči sa drugim živim bićem i jasno ti je jer možeš pružiti ruku i podragati to biće kraj sebe i krenuti trčati što brže možeš u drugom smijeru. S ljudima je kompleksno i ako ideš otvorenog srca, često ti se dogodi bol u obliku izdaje ili lažnih prijateljstva i odnosa, učimo dok smo živi i osnažujemo se što je istina, ali to ne opravdava da takvo iskustvo svaki put svejedno boli, zato volim crtati životinje, predstavljaju mi nešto jače i iskrenije, i još ako ih crtam velikih dimenzija, osjeti se to neko poštovanje, a mislim da je to bitno, poštovanje prema nečijem biću i moralu koje svaka osoba zastupa za sebe.
Većinu vremena se osjećam kao dijete, pa mi je smiješno zamisliti da me netko zove da držim predavanja, da me uopće shvaća ozbiljno
Imaš velik broj tetovaža. Da li na svoju kožu gledaš kao na platno, prepuštajući se rukama tattoo majstora?
Istina je da ih imam gomilu, zapravo mi polagano ponestaje mijesta, ali istina je, mislim da gledam na svoje tijelo kao na neki moj hram, pa imam simbole zaštite istetovirane po sebi, i gomilu natpisa koji me podsjećaju da nastavim dalje i u trenucima kad izgubim hrabrost.
Šta možemo da očekujemo od tebe u budućem periodu ili preferiraš nepredvidivost i spontanost u svakom životnom segmentu?
Puno tog je uvijek u opticaju, i iako već treći mjesec nekako pauziram, jer mi je oko oštećeno, pa moram mirovat i teško mi je slikat kao gusar s jednim. Svejedno se trudim barem malo biti u ateljeu, taj osjećaj mira koji tamo osjećam je neopisiv, nema buke od vanjskog svijeta i nema buke vlastitih strahova i emocija. Samo trenutak postojanja. Postoje neke samostalne i grupne izložbe u 2017, neke u Hrvatskoj, neke u Francuskoj i Engleskoj. Ali često se događaju i gomile nepredvidivih situacija i suradnji, što samo doprinosi onom dobrom osjećaju da ova vrsta života ima smisla jer nema rutinu i koliko god ponekad stresno bilo, osjećaš se živ.