12.06.2018.

Ovdje u Dalmaciji ljudi ne vole jugo, a mogao bi im biti opravdanje za sve

Iva Đurica
Iva Đurica

Jugo, ne moraš mi više oduzimati dah, dati ću ti ga sama

jugoAko je moj dah previše, presnažan, pretopao, premoćan, prestrastven i prenježan, ako se bojiš da će ti dati glavobolju i osjećaj težine u grudima, odmakni se i pusti ga da se pridruži stotinama tisućama drugih koji putuju vjetrom nesreće iz Afrike. Tako ja zamišljam da nastaje južni vjetar jer nešto toliko moćno mora dolaziti iz duša sanjara ili patnika, od ljudi koji duboko uzdahuju, dahom ispuštaju ono što ih u tom trenutku muči, neka briga, ljubav, život…Jer mora biti neki razlog zbog kojeg jugo uzrokuje glavobolju, kostobolju, dušobolju, bezvolju.  

Jugom možete opravdati bolove u zglobovima, glavobolje, lijenost, mržnju, kad vam se ne ide vani, kad vam se ne kuha, kad vam djeca idu na živce, kad partner hoće a vama baš nije do onoga (on bi i kad je jugo, luđak…)

Ovdje u Dalmaciji ljudi ne vole jugo, a kad bi analizirali, trebala bi im biti omiljena pojava, ako ništa drugo, onda zato jer je praktično opravdanje i savršena isprika za sve. Jugom možete opravdati bolove u zglobovima, bolove od starih prijeloma, neuračunljivosti, glavobolje, lijenost, mržnju, potrebu za ubojstvom, kad vam se ne ide vani, kad vam se ne kuha, kad vam djeca idu na živce, kad partner hoće a vama baš nije do onoga (on bi i kad je jugo, luđak…). Jugom opravdavam što sam (ponovo) izabrala „krivog“ muškarca, što sam sinoć pred televizijom pojela sedam paketa čipsa, 15 sladoleda i 23 tegle nutele, žlicom. Jugo je razlog zbog kojeg ću sve napraviti, ali sutra.
Volim ga. Kad donese pijesak iz Sahare, pa je sve prljavo i žuto, mislim se, pa to je Sahara, nešto za čim žudim i patim, dok čekam da svemir složi zvijezde ili si sama omogućim da odem tamo, evo dijelić njezinog suhog veličanstva je doputovao ovdje, kao pozivnica za nešto u čemu možda nikad neću sudjelovati. Ono što je nama žuta prljavština na automobilima, to su zrnca čuda po kojima su jučer hodale deve i beduini, čovječe, beduini postoje, piju čaj i šetaju tamo-vamo po pustinji, i evo sad dio njihovog puta na mom automobilu, koja jebena magija…Zato, mislim da jugo uopće nije tako loš. Možda su ljudi loši.

Tako nastaje južni vjetar jer nešto toliko moćno mora dolaziti iz duša sanjara ili patnika, od ljudi koji duboko uzdahuju, dahom ispuštaju ono što ih u tom trenutku muči, neka briga, ljubav, život

Čini mi se kao da nas, umjesto sa pustinjom, jugo spoji sa nekim potisnutim unutarnjim  Ja. Zato ga ne vole. Puše kroz uši, prohuja kroz mozak, dođe do želuca i na kraju iz duše istisne na površinu frustracije, glavobolje i nezadovoljstva. Pa ga ne podnose, mada bi mogao biti prilika za prihvaćanje, upoznavanje sebe i možda čak promjene.
Ja ga volim kad divlja, prepuštam se njegovoj igri, zapliće mi kosu, baca i čupa, diže haljinu i miluje svuda, nježno i odlučno u isto vrijeme, nepredvidivo, ne znam gdje će me pomilovati a gdje udariti… I u meni stvori nered, budi sjetu, neku slatku patnju s okusom datulja.Daje mi energiju, toplinu, strast, ljubav, snagu, ludilo, sve nešto što mi još nijedan čovjek nije uspio dati, vjerovatno zato jer ne znaju da to uopće imaju u sebi. Eto to mi daje vjetar. I glavobolju